Hrvatska sve češće bilježi negativne cijene električne energije. Što je to i kako se održava na potrošače

Negativne cijene električne energije možda zvuče kao znanstvena fantastika, trenutak u kojem bi potrošači mogli gotovo besplatno puniti električne aute ili grijati domove. No, stvarnost je složenija i pokazuje koliko je energetski sustav Europe, pa tako i Hrvatske, pod pritiskom promjena. Fenomen negativnih cijena događa se kada proizvodnja električne energije premaši potražnju, najčešće u trenucima visoke proizvodnje iz obnovljivih izvora i slabe potrošnje. Na veleprodajnim tržištima to znači da proizvođači zapravo plaćaju da netko preuzme njihov višak struje.

Tijekom 2025. godine Njemačka, europski rekorder po broju vjetroelektrana i solarnih polja, zabilježila je 576 sati s negativnim burzovnim cijenama električne energije, pokazuje analiza Instituta za energetiku u Leipzigu. To je treće mjesto u Europi, iza Švedske (593 sata) i Nizozemske (584 sata), dok Španjolska, Belgija i Francuska također prelaze 500 sati. Samo u listopadu Njemačka je imala 51 sat negativnih cijena, a Nizozemska 46 – više od dvostruko iznad europskog prosjeka.

Hrvatska, iako s daleko skromnijim udjelom solarne energije, već sada bilježi oko 300 sati s negativnim cijenama ove godine, što pokazuje koliko se i naš elektroenergetski sustav mijenja. Finska i dvije danske cjenovne zone ove su godine već premašile 400 sati. Češka, Poljska, Mađarska, Švicarska, Slovenija, i Slovačka zabilježile su svaka po oko 300 sati s negativnim burzovnim cijenama električne energije, slično kao Hrvatska. Italija je iznimka, ondje su negativne cijene regulatorno isključene.

Uzrok ove pojave je sve veća proizvodnja iz sunca i vjetra. Kada je nebo bez oblaka, a vjetar stabilan, proizvodni kapaciteti stvaraju više energije nego što potrošači mogu iskoristiti. Istodobno, mreža i skladišni sustavi nemaju dovoljno kapaciteta za pohranu viška energije ili njen izvoz na druga tržišta. Termoelektrane, koje su još uvijek nužne za stabilnost mreže, ne mogu se jednostavno isključiti, pa tržište reagira spuštanjem cijene do negativnih vrijednosti.

Za građane to ne znači da će imati "negativne račune". Kućanstva ne kupuju struju po veleprodajnim cijenama, nego kroz tarife koje uključuju mrežne naknade, poreze i opskrbljivačke troškove. No, dugoročno, rast broja sati s niskim i negativnim burzovnim cijenama može smanjiti prosječne troškove nabave energije za opskrbljivače, što s vremenom može utjecati i na cijene koje plaćaju kućanstva. Drugim riječima, višak obnovljive energije u sustavu nije izravna korist građanima, ali pomaže da cijene ne rastu.

Negativne cijene otkrivaju i najveći izazov energetske tranzicije - nedostatak fleksibilnosti. U Hrvatskoj se trenutačno proizvodi sve više električne energije iz sunca i vjetra, ali ona se često gubi jer mreža nije dovoljno modernizirana, a spremnici energije su tek u povojima. Baterijski sustavi velikog kapaciteta i veće mogućnosti međusobne razmjene s državama u regiji nužni su da bi se energija mogla čuvati i koristiti kasnije, umjesto da završava u "minus zoni" na burzi energije.

Za gospodarstvo, pak, negativne cijene mogu biti prilika. Tvrtke koje mogu prilagoditi potrošnju. Primjerice, industrijski pogoni ili hladnjače mogle bi smanjiti troškove ako koriste energiju u satima kada je najjeftinija. U budućnosti, s razvojem pametnih brojila i fleksibilnih tarifa, isto bi mogli činiti i građani, puniti električne automobile, grijati kuće ili pokretati veće uređaje upravo u satima kada sustav ima višak energije.

Negativne cijene električne energije tako postaju neobičan simbol uspjeha i problema energetske tranzicije. One pokazuju da Europa proizvodi više zelene energije nego ikad prije, ali i da je mreža još uvijek spora, kruta i nespremna za eru masovne elektrifikacije. Hrvatska, iako u manjem obujmu, dijeli istu priču, struja nam je sve čišća, ali sustav još nije dovoljno pametan da to pretoči u stvarnu korist za potrošače.