Hrvatska je jedna od rijetkih država na putu ispunjavanja pariškog sporazuma do 2030. godine

Časopis Sustainable Production and Consumption u broju koji izlazi u ožujku ove godine donosi istraživanje znanstvenice Stephanie Cap i suradnika Arjana de Koninga, Arnolda Tukkera i Laure Scherer koje se bavi pitanjem do koje mjere industrijska karbonizacija pomaže smanjiti ugljični otisak kućanstava.

U Istraživanju pokazuju na primjeru 49 zemalja, s fokusom na 27 članica Europske unije, da iako tehnološke promjene mogu značajno smanjiti emisije, smanjenja su u konačnici nedostatna za postizanje cilja od 1,5°C.

Teško ispunjavanje cilja

Od svih proučavanih regija i država, samo njih osam se nalaze na dosljednoj putanji ispunjenja cilja ograničenja rasta zatopljenja na 1,5°C do 2030. godine. Međutim, do 2050. nije predviđeno da će i jedna zemlja ispuniti cilj kompatibilan s Pariškim sporazumom i uspješno ograničiti globalno zatopljenje na 1,5°C, iako će one koje ispune cilj do 2030. biti na putu da lakše i s manje ograničenja ostvare cilj za 2050. godinu.

Za godinu 2030. predviđa se da će osam regija, među kojima tri države EU imati otiske kućanstava ispod globalnog praga od 1,5°C. To su, redom po uštedi: Indija, Kina, pa regije Azija i Afrika te države Slovačka, Indonezija, Hrvatska i Slovenija. Otisci ovih zemalja, osim Kine i Slovačke, također su unutar njihovih diferenciranih ciljeva emisija za kućanstva u 2030. godini.

Različiti (ne)uspjesi država

Meksiko, Brazil i Rumunjska unutar su ciljane emisije iz kućanstava za svoje države, ali ne ispunjavaju prag na globalnoj razini zbog većeg udjela emisija iz kućanstava u usporedbi drugim zemljama. Predviđa se da niti jedna država neće ispuniti cilj emisija iz kućanstava do 2050. godine. Najmanji otisak kućanstva u 2050. po scenariju ovih znanstvenika imat će Kina, Indija, Slovačka, Bugarska i Turska.

Čak i bez izričite promjene stila života u kućanstvu, prosječni otisak kućanstva u većini zemalja smanjio se u odnosu na razine iz 2015. U EU otisci kućanstava po glavi stanovnika najveći su bili 2015. i najbrže se smanjuju između 2020. i 2030. prije nego što dosegnu najnižu vrijednost 2050., kada bi trebali imati dvostruko manji otisak nego 2015. godine. Otisak se smanjuje za svaku zemlju u EU.

Međutim, prema prognozama države EU koje su 2015. godine imale veći otisak obično ostaju kao države s najvećim otiskom u 2050. Najveće smanjenje primjećujemo u Sloveniji (čak 77 posto), a Rumunjska koja je imala jedan od najnižih otisaka kućanstava 2015., imat će i jedno od najmanjih smanjenja do 2050.

Regionalne razlike u otiscima također se smanjuju, budući da se početni otisci u zapadnim i istočnim regijama EU razlikuju za više od dvije tone CO2 po stanovniku 2015. godine, ali konvergiraju na razliku manju od jedne tone po osobi do 2050. godine.

Na globalnoj razini, znanstvenici su uočili apsolutno smanjenje globalnog prosječnog ugljičnog otiska kućanstva s osnovne vrijednosti od 3,56 tone po stanovniku. Globalni prosječni otisak kućanstva po stanovniku ne slijedi striktno linearno smanjenje. To znači da se, prema prognozama,  prosječni ugljični otisak po stanovniku smanjuje do 2030. godine, ali potom ponovno raste do 2050. godine, pod uvjetom da se nastavi politika fokusirana samo na industrijsku dekarbonizaciju, a bez promjene životnih stilova pojedinaca.

Od  država u kojima se otisak kućanstva smanjuje, prosječno smanjenje do 2050. iznosi 48 posto. Međutim, otisci kućanstava povećavaju se u odnosu na početnu godinu u sedam država i regija, gdje povećanje potrošnje zbog niskog početnog BDP-a nadmašuje tehnološki razvoj.