Znate li što je agroekologija i zašto nam je potrebna

Agroekologija se posljednjih godina sve češće spominje kao ključ za održivu proizvodnju hrane – spoj znanosti, prakse i društvenog pokreta koji poljoprivredu želi uskladiti s prirodnim ciklusima i potrebama zajednica.

To je znanstvena i praktična disciplina koja proučava i primjenjuje ekološke principe u poljoprivredi. To je pristup poljoprivredi koji povezuje ekologiju, agronomiju i društvene znanosti kako bi proizvodnja hrane bila održiva, pravedna i u skladu s prirodnim procesima.

FAO kaže da se agroekologija može shvatiti na tri razine: kao znanstvena disciplina, kao skup praktičnih metoda i kao društveni pokret. Znanstveno, ona proučava interakcije između biljaka, životinja, ljudi i okoliša unutar poljoprivrednih sustava. U praksi uključuje metode koje povećavaju otpornost usjeva, obnavljaju plodnost tla i smanjuju ovisnost o kemijskim inputima. Kao pokret, agroekologija nastoji osnažiti male proizvođače i zajednice kako bi imali veću kontrolu nad hranom koju proizvode i jedu.

Za razliku od organske poljoprivrede, agroekologija nije certifikat ni skup pravila, nego okvir koji obuhvaća i ekološke i društvene dimenzije. Ona je podjednako zainteresirana za zdravlje tla i za ravnopravnost u pristupu resursima, za očuvanje bioraznolikosti i za pravedne cijene hrane.

Zašto nam je potrebna?

Agroekologija je ekološka jer se oslanja na prirodne cikluse (plodored, recikliranje hranjiva, bioraznolikost, prirodna kontrola štetnika). Društvena je, jer naglašava ulogu zajednica, lokalnih znanja, malih proizvođača i prehrambenog suvereniteta. Ekonomski gledano, potiče smanjuje ovisnosti o skupim vanjskim inputima (umjetna gnojiva, pesticidi, GMO sjeme) i potiče lokalne tržišne modele.

Ona također sadrži i kulturološki aspekt, kao i onaj vezan za znanje jer integrira tradicionalna znanja seljaka i domorodačkih zajednica s modernim znanstvenim istraživanjima. Više od poljoprivrede, agroekologija istražuje interakcije između biljaka, životinja, ljudi i okoliša unutar poljoprivrednih sustava.

Konvencionalna poljoprivreda u Europi i svijetu suočava se s nizom izazova. Emisije stakleničkih plinova iz poljoprivredne proizvodnje, osobito metan i dušikov oksid, znatan su dio klimatske krize. Tlo se iscrpljuje, bioraznolikost opada, a poljoprivrednici su sve ovisniji o skupim vanjskim inputima – umjetnim gnojivima, pesticidima i hibridnom sjemenu. Istodobno, sigurnost opskrbe hranom dovedena je u pitanje klimatskim ekstremima, geopolitičkim poremećajima i globalnim lancima ovisnosti.

Agroekologija nudi pristup koji te probleme nastoji rješavati iznutra – kroz redizajn sustava proizvodnje. Ona predlaže da se polja promatraju kao ekosustavi, a ne samo kao „tvornice hrane“. Cilj je istodobno nahraniti ljude i obnoviti prirodu.

Primjeri agroekoloških praksi

U ovom obliku poljoprivrede, koji vodi računa o kvaliteti tla i potrebama poljoprivrednih kultura, sade se mješovite kulture i prakticira se agrošumarstvo. To je pak poljoprivredna praksa u kojoj se na istoj površini namjerno kombiniraju drveće i grmlje s poljoprivrednim kulturama i/ili stočarstvom. Ideja je da ta kombinacija stvara ekološke i ekonomske koristi koje su veće od onih koje bi nastale da se svaka komponenta koristi odvojeno.

Osim toga, u agroekologiji umjesto pesticida koriste se kompost i prirodna gnojiva. Biljke se štite uvođenjem korisnih kukaca, a ne ubijanjem štetnika. U okviru agroekologije se također čuvaju domaće sorte i sjemenja. Preferirani ekonomski oblik su zadruge i lokalni opskrbni lanci.

Agroekologija se razlikuje od “organske poljoprivrede” time što nije samo certifikat ili skup tehnika, nego širi okvir koji uključuje i društvenu pravdu, pravednu raspodjelu resursa i demokratičnu kontrolu nad hranom.

Europa i Balkan – gdje smo sada?

Europska unija je 2020-ih postavila cilj da do 2030. godine 25 posto poljoprivrednih površina bude pod organskom proizvodnjom. Istodobno razvija nove programe za poticanje agroekoloških praksi, uključujući “žive laboratorije” u kojima poljoprivrednici, znanstvenici i lokalne zajednice zajedno testiraju rješenja.

Na Balkanu agroekologija još nema službeni okvir, ali postoje brojni primjeri na terenu. Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina i Srbija uključene su u europske mreže koje mapiraju i povezuju agroekološke inicijative. Ipak, prepreke su značajne: fragmentirani posjedi, ovisnost o uvozu hrane i slaba podrška proizvođačima.. U vremenu klimatskih promjena, gubitka plodnosti tla i rastućih cijena inputa, agroekologija može pomoći poljoprivredi da postane otpornija i održivija.

Za Hrvatsku i regiju to znači priliku da se poveća samodostatnost u proizvodnji hrane, ojača zaštita prirodnih resursa i potakne razvoj ruralnih zajednica. Agroekologija nije čarobno rješenje, ali jest poziv na promjenu načina na koji promišljamo hranu i poljoprivredu: od kratkoročnog profita prema dugoročnoj otpornosti.

Pitanje koje ostaje otvoreno jest može li agroekologija nahraniti Europu i istodobno obnoviti prirodu. Odgovor će ovisiti o tome koliko će politike, znanost i društvo biti spremni podržati ovu tranziciju – i koliko brzo.