Znanstvenici smiruju strah od kolapsa velike atlantske struje, ali ne nude potpunu utjehu

Malo koja klimatska tema tako lako ulazi u dramatične naslove kao mogućnost da se velika atlantska morska cirkulacija naglo zaustavi. AMOC, odnosno Atlantska meridionalna prevrtajuća cirkulacija, golemi je sustav morskih struja koji Europi donosi blažu klimu nego što bi je inače imala na toj geografskoj širini. Zbog njega topla voda iz tropskih područja putuje prema sjevernom Atlantiku, ondje se hladi, tone u dubinu i vraća prema jugu. Ako bi taj sustav ozbiljno oslabio ili se zaustavio, posljedice ne bi osjetila samo Europa, nego i globalni obrasci oborina, temperatura i pohrane ugljikova dioksida u oceanima.

Godinama se upozoravalo da bi ubrzano otapanje grenlandskog leda moglo unijeti dovoljno slatke vode u sjeverni Atlantik da poremeti taj mehanizam. Slatka voda je lakša od slane, pa se strahovalo da bi mogla usporiti tonjenje hladne vode i time pokrenuti opasni klimatski lanac. No novija opažanja i modeli pokazuju da je slika ipak složenija. AMOC nije jednostavna pokretna traka koja se može svesti na jedan tok i jednu točku pucanja, nego mreža povezanih, ali djelomično samostalnih struja. Ako jedan dio oslabi, drugi može preuzeti dio uloge.

Nova istraživanja zato dovode u pitanje najdramatičnije scenarije. Prema jednoj studiji Politehnike u Torinu, uključivanje realističnih količina otopljene vode s Grenlanda dodatno slabi AMOC do kraja stoljeća za 10 do 20 posto, ali u promatranim scenarijima ne dovodi do naglog kolapsa. To ne znači da problema nema. Gotovo svi modeli i dalje pokazuju da će se atlantska cirkulacija tijekom 21. stoljeća slabiti, osobito ako emisije stakleničkih plinova ostanu visoke. Razlika je u tome što se naglo "gašenje" sustava sada čini manje vjerojatnim nego što su sugerirale najpesimističnije procjene.

Važni su i podaci iz izravnih mjerenja. Sustav Rapid od 2004. prati snagu AMOC-a i pokazuje da su prirodne oscilacije velike. Struja iz godine u godinu znatno varira, a pojedini nagli padovi mogu biti posljedica vremenskih obrazaca, a ne dugoročnog klimatskog loma. U posljednja dva desetljeća vidi se blagi silazni trend, ali on još nije dovoljno statistički čvrst da bi se mogao nedvojbeno pripisati globalnom zatopljenju.

Ipak, znanstvena rasprava nije završena. Dio novijih radova upozorava da bi AMOC do 2100. mogao oslabjeti znatno više nego što je ranije procjenjivano, čak i do polovice sadašnje snage. Potpuni kolaps u ovom stoljeću danas se ne smatra najizglednijim scenarijem, ali ni potpun "prestanak opasnosti" nije izvjestan.