Životni ciklus mokovlakana: Kako nit sintetičke majice završava u tlu, životinjama i nama

Jedan ciklus pranja odjeće od sintetike može otpustiti i do 700.000 sitnih čestica plastike. MJedna takva nit putuje kroz kanalizacijske cijevi do pročistača otpadnih voda, gdje završava u mulju, koji se, paradoksalno, koristi kao organsko gnojivo na poljoprivrednim površinama diljem Europe i SAD-a. Jedno britansko postrojenje otkrilo je da plastika čini čak 1 posto mase mulja.

Tako mikroplastika dospijeva u tlo i ulazi u prehrambeni lanac. Glista koji se hrani pod poljem proguta nit misleći da je korijen. Kako se ne može probaviti, plastika ostaje u njenom organizmu, utječući na probavu, rast i zdravlje. Istraživanja pokazuju da trećina svih glista sadrži plastiku, kao i puževi, gusjenice i drugi organizmi. Čak i najmanji, poput grinja i nematoda, trpe posljedice: smanjena plodnost, oštećenja jetre, bubrega i probavnog sustava.

Iako se najviše govori o mikroplastici u oceanima, tlo sadrži više mikročestica nego mora. A upravo su beskralježnjaci poput glista i kukaca temelj kopnenih ekosustava. Naša nit, koja je možda na majici bila svega nekoliko tjedana, sada je postala globalni zagađivač s potencijalom da opstane stoljećima.

Jež se hrani glistama i kukcima i unosi plastiku. Analiza izmeta ježeva pokazala je prisutnost plastičnih vlakana u više od polovice uzoraka. Isti mehanizam vrijedi za ptice i male sisavce poput miševa, voluharica i štakora. Novija istraživanja otkrila su mikroplastiku čak i u plućima ptica, udisanje mikročestica postalo je neizbježno.

Krava koja pase kontaminiranu travu ili pije vodu iz onečišćenih izvora unosi plastiku, koja se zatim pronalazi u njezinu mesu, mlijeku, pa čak i krvi. Mikroplastika je zabilježena i u ljudskim plućima, krvi, spermi, majčinom mlijeku, posteljici, moždanom tkivu i koštanoj srži. Čovjek godišnje nesvjesno proguta i udahne više od 50.000 čestica plastike.

No, plastika se ne širi samo putem hrane. Kiša i vjetar je prenose dalje. Suha, raspadnuta zemlja ispunjena mikrovlaknima dospijeva u zrak i širi se stotinama kilometara. U kišnim uvjetima, ta ista vlakna odlaze nizvodno u rijeke i na kraju u oceane. Znanstvenici su taj fenomen nazvali "spiralom plastike" – proces u kojem mikročestice kruže između tla, vode, zraka i živih bića, bez prestanka.

Na izoliranim lokacijama poput Arktika ili Nacionalnog parka Grand Canyon pronađene su goleme količine mikroplastike. Primjerice, u u arktičkom ledu zabilježeno je do 12.000 čestica po litri.

Tijekom godina, plastična vlakna se sve više usitnjavaju i pretvaraju u nanoplastiku. Toliko su sitna da mogu prodrijeti kroz stanične stijenke biljaka i završiti u korijenu, stabljici, pa čak i u listovima i plodovima. Studije su pokazale prisutnost plastike u riži, pšenici i salati. Nanoplastika remeti fotosintezu, blokira prijenos vode i nutrijenata, oštećuje stanice i oslobađa toksične kemikalije – a sve to završava u našoj prehrani.

Od 1950-ih, čovječanstvo je proizvelo više od 8,3 milijarde tona plastike, ekvivalent masi milijarde slonova. Plastika se nalazi u gotovo svemu: od ambalaže i tekstila do poljoprivrednih folija i kozmetike. Izbjeći je gotovo nije moguće.