Vodik: Gorivo budućnosti je postalo slijepa ulica autoindustrije

Stellantis je povukao radikalnu odluku, razvoj vozila na vodikove gorive članke staje. Planirana proizvodnja nove generacije lakih gospodarskih vozila s vodikovim pogonom, uključujući modele iz Pro One serije poput Fiata Scudo, Peugeota Experta i Opela Vivara, jednostavno se neće dogoditi. Razlog? Tržište, prema riječima čelnika Jean-Philippea Imparata, nema perspektivu u srednjem roku. Drugim riječima, sve ono što je trebalo biti veliki povratak vodika pretvorilo se u slijepu ulicu.

Zašto je vodik zaglavio?

Stellantis u priopćenju navodi tri ključna razloga: ograničena mreža punionica, ogromni troškovi infrastrukture i izostanak snažnih poticaja kupcima. I doista, Europa trenutačno ima jedva 250 javnih vodikovih punionica, dok ih električna vozila stotine tisuća. U Hrvatskoj? Nula. Dodamo li činjenicu da trošak izgradnje jedne punionice doseže i milijun eura, jasno je zašto projekt stagnira.

No Stellantis nije usamljen u odustajanju. Toyota, najveći zagovornik vodika u osobnim automobilima, priznala je kako prodaja Mirai modela nije ni blizu očekivanjima. U Europi se prošle godine prodalo manje od 1000 primjeraka. Hyundai, koji s NEXO modelom godinama gura ovu tehnologiju, bilježi slične brojke. Mercedes-Benz je već prije tri godine ugasio razvoj osobnih vozila na gorive ćelije, zadržavši tehnologiju samo za specijalizirane kamione u suradnji s Volvom.

Kad računica ne drži vodu

U teoriji, vodik je savršen: brzo punjenje, velik doseg, nulte emisije. U praksi je gorivo preskupo, distribucija ograničena, a proizvodnja goriva često povezana s fosilnim izvorima. Dodamo li tomu da baterijska električna vozila u posljednjih pet godina dramatično smanjuju cijenu i povećavaju dostupnost, jasno je tko trenutačno pobjeđuje. Na primjer, Tesla Model 3 u Njemačkoj dostupan od 40.000 eura, a vodikov Hyundai NEXO stoji dvostruko više, pa kupci ne trebaju dugo razmišljati.

Sličnu sudbinu doživjeli su i drugi pokušaji. Sjetimo se BMW-ove avanture s vodikom početkom 2000-ih, kad je serija 7 na tekući vodik završila u muzejima nakon što su na razvoj potrošeni milijuni eura bez stvarnog tržišta. Čak i današnji pioniri priznaju da je najizgledniji scenarij za vodik industrijski transport i kamioni na dugim relacijama, gdje baterije i dalje imaju ograničenja.

Što ostaje od velikih planova?

Stellantis neće otpuštati radnike u tvornicama u Francuskoj i Poljskoj, gdje se trebala proizvoditi nova flota vodikovih dostavnjaka. Umjesto toga, resursi će se preusmjeriti na projekte koji donose brži povrat, odnosno električna vozila na baterije. Čak i zajedničko ulaganje Stellantisa, Michelina i Forvie u tvrtku Symbio, specijaliziranu za gorive ćelije, sada je pod upitnikom.

Je li ovo kraj snova o vodiku? Vjerojatno ne, ali je jasan znak da tehnologija zasad nema komercijalnu logiku u segmentu osobnih i lakih gospodarskih vozila. Potencijal postoji, no dok god infrastruktura i cijena vodika ne budu konkurentni, tržište će ga ignorirati. Do tada, baterijska električna vozila ostaju jedini realan put elektrifikacije, uz sve mane i prednosti koje nose. Vodik možda jest gorivo budućnosti, ali ta budućnost se, za razliku od optimističnih planova od prije deset godina, sada čini dalja nego ikad.