Trumpovo širenje na Venezuelu moglo bi biti pogubno za klimu

Američki predsjednik Donald Trump svoju je dobro poznatu mantru "drill, baby, drill" odlučio podići na globalnu razinu. Nakon uhićenja Nicolása Madura i pokušaja preuzimanja kontrole nad Venezuelom, Trumpova administracija otvoreno govori o snažnom povećanju proizvodnje nafte u zemlji koja raspolaže najvećim potvrđenim svjetskim zalihama, procijenjenima na oko 300 milijardi barela. No, stručnjaci upozoravaju da bi takav potez imao ozbiljne klimatske, ekonomske i geopolitičke posljedice.

Cilj Washingtona je jasan, oživjeti venezuelansku naftnu industriju uz pomoć američkih kompanija, ukinuti obvezu državnog suvlasništva u projektima i povećati proizvodnju na razine kakve nisu viđene još od 1970-ih. Tada je Venezuela crpila oko 3,7 milijuna barela dnevno, više nego trostruko u odnosu na današnju razinu od približno milijun barela. No čak i umjereniji scenarij, povećanje na 1,5 milijuna barela dnevno, značio bi dodatnih 550 milijuna tona CO2 godišnje kada se ta nafta sagori, više nego što danas emitiraju cijele države poput Ujedinjenog Kraljevstva ili Brazila.

Problem dodatno pojačava činjenica da je venezuelanska nafta među najprljavijima na svijetu. Riječ je o iznimno teškoj i gustoj sirovini, bogatoj sumporom, čija eksploatacija i prerada generiraju znatno više štetnih emisija od prosječne sirove nafte. U trenutku kada se svijet već opasno približava dogovorenim granicama globalnog zagrijavanja, takav bi razvoj događaja dodatno srušio ionako krhke klimatske ciljeve.

Osim klimatskog aspekta, tu je i pitanje ekonomske realnosti. Godine sankcija, loše upravljanje i zapuštena infrastruktura doveli su venezuelanski naftni sektor u stanje koje zahtijeva desetke milijardi dolara ulaganja samo za djelomičan oporavak. Procjene govore da bi povećanje proizvodnje za 500.000 barela dnevno stajalo oko 10 milijardi dolara i trajalo najmanje dvije godine, dok bi povratak na razine iz prošlosti zahtijevao i do 110 milijardi dolara ulaganja te cijelo desetljeće rada. Uz političku nestabilnost i sigurnosne rizike, nije jasno koliko su velike naftne kompanije spremne na takav dugoročan i neizvjestan projekt.

Kritičari Trumpovog pristupa govore o novom obliku fosilnog imperijalizma, u kojem se Latinska Amerika ponovno tretira kao izvor sirovina, bez obzira na dugoročne posljedice. Upozoravaju i da bi veća proizvodnja dodatno srušila cijene nafte, usporila prijelaz na obnovljive izvore i električna vozila te dugoročno nanijela štetu i samoj Venezueli, koja je izrazito ranjiva na klimatske promjene.

Iako Trump vjeruje da će američke kompanije profitirati od „jeftine“ venezuelanske nafte, sve više analitičara smatra da bi konačni račun bio znatno veći od kratkoročnih dobitaka. Ono što se zasad čini gotovo sigurnim jest da bi ovakav zaokret bio loša vijest za klimu, a potencijalno i za globalnu stabilnost.