Toplinski valovi stotine puta vjerojatniji

Novo istraživanje objavljeno u časopisu Nature uspjelo je kvantitativno povezati emisije stakleničkih plinova najvećih svjetskih naftnih i plinskih kompanija sa sve jačim toplinskim valovima. Time je popunjena značajna praznina u dosadašnjim studijama razumijevanja klimatskih ekstrema, jer se do sada nije uspijevalo povezati pojedinačne zagađivače s konkretnim doprinosima metereološkim katastrofama.

Kombinirajući podatke atribucije ekstremnih vrućina i povijesnih emisija, znanstvenici su dobili uvid u to koliko su pojedine kompanije pridonijele stvaranju današnjih toplinskih ekstrema.

Pokazalo se da je utjecaj klimatskih promjena prisutan kod svih proučenih toplinskih valova, a taj se utjecaj s vremenom sve više pojačava. U razdoblju 2000.–2009. tipičan veliki toplinski val postao je oko 20 puta vjerojatniji zbog globalnog zagrijavanja, dok je tijekom 2010.–2019. isti već bio oko 200 puta vjerojatniji nego u svijetu bez klimatskih promjena.

Četvrtine toplinskih valova ne bi bilo…

Sveukupno, svih 213 analiziranih događaja bilo je osjetno intenzivnije i češće uslijed porasta temperature uzrokovanog ljudskim djelovanjem.

Četvrtina ekstremnih vrućina ne bi se dogodila bez zagrijane klime: Za 26 posto analiziranih toplinskih valova utvrđeno je da su praktički nemogući u preindustrijskoj klimi. Drugim riječima, ukupno 55 toplinskih valova koji su pogađali različite dijelove svijeta od 2000. naovamo ne bi se uopće dogodili bez utjecaja čovjeka na klimu.

Svi toplinski valovi bili su jači zbog globalnog zatopljenja: U prosjeku su ovi ekstremi bili oko 1,7 °C topliji nego što bi bili da nije bilo klimatskih promjena. Otprilike polovica tog dodatnog zagrijanja može se pripisati emisijama stakleničkih plinova koje potječu od stotinjak najvećih fosilnih kompanija.

Svakom toplinskom valu dodjeljuje se kategorija ovisno o promjeni intenziteta (boja) i omjeru vjerojatnosti (vertikalne trake u postocima) u odnosu na razdoblje 1850. – 1900. a–c, Događaji su kategorizirani na temelju godine događaja: 78 toplinskih valova pripisanih razdoblju 2000. – 2009. (a), 54 toplinska vala pripisana razdoblju 2010. – 2019. (b) i 81 toplinski val pripisan razdoblju 2020. – 2023. (c). Ovdje su prikazani medijani rezultata. Daljnji detalji o pripisivanju svakog događaja toplinskog vala navedeni su u Metodama, a svi rezultati navedeni su u Dodatnim informacijama.

Svakom toplinskom valu dodjeljuje se kategorija ovisno o promjeni intenziteta (boja) i omjeru vjerojatnosti (vertikalne trake u postocima) u odnosu na razdoblje 1850. – 1900. a–c, Događaji su kategorizirani na temelju godine događaja: 78 toplinskih valova pripisanih razdoblju 2000. – 2009. (a), 54 toplinska vala pripisana razdoblju 2010. – 2019. (b) i 81 toplinski val pripisan razdoblju 2020. – 2023. (c). Ovdje su prikazani medijani rezultata. Daljnji detalji o pripisivanju svakog događaja toplinskog vala navedeni su u Metodama, a svi rezultati navedeni su u Dodatnim informacijama.

Tko su odgovorni?

Autori studije postavili su pitanje: tko je točno odgovoran za te dodatne stupnjeve i povećanu učestalost ekstremnih vrućina? U tu svrhu, kombinirani su rezultati atribucije toplinskih valova s podacima o povijesnim emisijama stakleničkih plinova najvećih zagađivača. Korišteni su podaci o emisijama ugljikovog dioksida (CO2) i metana (CH4) 180 najvećih svjetskih proizvođača fosilnih goriva i cementa, tzv. “karbonskih divova”, od sredine 19. stoljeća do danas.

Ova skupina obuhvaća i privatne korporacije (npr. ExxonMobil), i državne naftne kompanije (npr. Saudi Aramco), pa čak i nacionalne industrije (poput bivšeg Sovjetskog Saveza za ugljen). Prema prikupljenim podacima, proizvodnja fosilnih goriva tih 180 “carbon major” subjekata odgovorna je za oko 57–60  posto svih kumulativnih emisija CO₂ od 1850. godine do danas. Među njima se posebno ističe 14 najvećih kompanija, koje uključuju naftne divove poput ExxonMobila, BP-a, Shella i Saudi Aramca – njih četrnaest zajedno čini gotovo polovicu ukupnih emisija u navedenom razdoblju.

Najveći zagađivači

Najveći zagađivači imaju nesrazmjerno velik utjecaj: Emisije 180 “karbonskih divova” (naftnih, plinskih, ugljenih i cementnih kompanija) stoje iza oko 60  posto ukupnog povijesnog ugljičnog otiska čovječanstva. Među njima, 14 najvećih kompanija (uključujući ExxonMobil, Chevron, BP, Shell, Saudi Aramco i druge) same su odgovorne za približno polovicu tih emisija – i posljedično za golem dio utjecaja na porast globalne temperature.

Svaka od vodećih kompanija “kriva” je za desetke toplinskih ekstrema: Analiza je pokazala da je emisijski doprinos svake pojedine od 14 najvećih kompanija dovoljan da omogući pojavu oko pedesetak izrazito intenzivnih toplinskih valova koji u suprotnom ne bi bili mogući.

Primjerice, emisije povezane s Saudi Aramcom rezultirale su time da je 51 toplinski val postao barem 10.000 puta vjerojatniji nego u svijetu bez zagrijavanja – ti bi se ekstremi teško mogli dogoditi da nije bilo emisija te kompanije. Sličan “potpis” ostavili su i ExxonMobil, BP, Shell te ostali fosilni divovi, svaki pridonoseći desecima najgorih toplinskih udara u protekla dva desetljeća.

Kako su došli do ovih zaključaka?

Istraživanje tima sa ETH fakulteta Sveučilišta u Zürichu u Švicarskoj je objavljeno 10. rujna 2025., a analizirani su podaci o 213 velikih toplinskih valova zabilježenih u 21. stoljeću. Utvrđeno je da su svi ti događaji bili osjetno češći i snažniji zbog klimatskih promjena uzrokovanih ljudskom djelatnošću. Štoviše, oko četvrtine tih ekstremnih vrućina – njih 55 – uopće se ne bi dogodilo da nije bilo globalnog zagrijavanja.

Studija je primijenila metodu tzv. atribucije ekstremnih događaja kako bi kvantificirala utjecaj klimatskih promjena na svaki pojedini toplinski val. U fokusu su bila 213 velika toplinska vala od 2000. do 2023. zabilježena u međunarodnoj bazi katastrofa EM-DAT (događaji s barem deset smrtnih slučajeva, stotinama pogođenih ili proglašenim izvanrednim stanjem).

Za svaku takvu epizodu vrućine istraživači su odabrali prag temperature kojim su definirali toplinski val, a zatim su koristili računalne klimatske modele kako bi simulirali dva paralelna scenarija: jedan odražava današnji svijet s povišenom koncentracijom stakleničkih plinova, a drugi predstavlja svijet kakav je bio u predindustrijsko doba prije nego što su ljudske emisije bitno utjecale na klimu.

Računalni klimatski modeli

Svaki od ta dva scenarija simuliran je računalnim modelom tisućama puta, uz neznatno različite početne uvjete, kako bi se u obzir uzela prirodna varijabilnost klime. Znanstvenici su zatim usporedili rezultate – učestalost i intenzitet ekstremne vrućine – u svijetu s klimatskim promjenama i u hipotetskom svijetu bez njih.

Razlika između ta dva svijeta otkriva koliki dio svakog toplinskog vala “otpada” na utjecaj klimatskih promjena. Primjerice, analizom je utvrđeno da je razorni toplinski val koji je 2021. pogodio američki sjeverozapad bio 3,1 °C topliji zbog ljudskog utjecaja te više od 10 000 puta vjerojatniji nego što bi bio bez porasta stakleničkih plinova.

Istraživači su potom iskoristili računalni model Zemljinog sustava OSCAR kako bi procijenili koliko je zagrijavanje planeta uzrokovano emisijama svake od tih kompanija. Model je pokazao da se prosječna globalna temperatura do 2023. povisila za oko 1,3 °C u odnosu na predindustrijsko razdoblje, pri čemu se oko 0,67 °C (otprilike polovica) tog porasta može pripisati emisijama svih analiziranih “karbonskih divova”.

Štoviše, emisije samih 14 najvećih kompanija dovele su do približno 0,33 °C globalnog zagrijanja – što znači da je samo četrnaest entiteta zaslužno za oko četvrtinu cjelokupnog porasta globalne temperature od 19. stoljeća do danas.

Posljedice za klimatsku politiku i odgovornost

Rezultati ovog istraživanja imaju značajne implikacije za klimatsku politiku, pitanja odgovornosti i buduće odluke u suočavanju s klimatskom krizom. Prvi put je kvantificiran izravni “lanac uzročnosti” od emisija konkretnih tvrtki do konkretnih ekstremnih vremenskih događaja. Time se popunjava važna evidencijska praznina potrebna da bi se velike zagađivače moglo pozvati na odgovornost za klimatske štete.

Stručnjaci ističu da se ovakvi znanstveni nalazi mogu iskoristiti kao temelj za pravne procese i učinkovitiju klimatsku politiku. “Ova studija mogla bi se iskoristiti za potporu budućim klimatskim tužbama i pomoći u diplomatskim pregovorima,” komentira jedan znanstvenik koji nije sudjelovao u istraživanju. Dr. Rupert Stuart-Smith, istraživač na Sveučilištu Oxford koji se bavi klimatskim pravom, kazao je za Carbon Brief da je riječ o “visokokvalitetnoj analizi i značajnom koraku naprijed” te naglašava kako ovakvi radovi pružaju osnovu za informirano sudsko odlučivanje o odgovornosti korporacija za klimatske posljedice.

Budućnost odlučivanja

Ovakva istraživanja šalju jasnu poruku i kreatorima politika. Ako znamo koliki dio štete od klimatskih ekstrema potječe od aktivnosti točno određenih kompanija, lakše je argumentirati da i te kompanije trebaju snositi dio troškova prilagodbe i obeštećenja pogođenih zajednica. U međunarodnim klimatskim pregovorima sve se više govori o konceptu “gubitaka i štete”, odnosno nadoknade zemljama i populacijama koje trpe ekstremne posljedice klimatskih promjena. Precizno utvrđivanje povijesne odgovornosti za klimatske ekstreme, kakvo nudi ova studija, moglo bi igrati važnu ulogu u oblikovanju takvih politika i mehanizama.

Ukratko, znanost sada omogućuje da se jasno upraćuje prstom u najveće klimatske zagađivače i poručuje im se da njihove odluke i emisije imaju opipljive, smrtonosne posljedice diljem svijeta – od valova vrućine koji odnose živote, do uništenih poljoprivrednih prinosa i narušenog zdravlja ekosustava. Ta saznanja stavljaju dodatan pritisak na korporacije i vlade da ubrzaju smanjenje emisija te spriječe najgore scenarije budućih toplinskih ekstrema, zaključuje Carbon Brief.