Sud pravde UN-a prešutno osudio poticaje za naftu i plin

Međunarodni sud pravde (ICJ), najviša pravna instanca Ujedinjenih naroda, 23. srpnja 2025. izdao je povijesno savjetodavno mišljenje u kojem potvrđuje da države mogu biti pravno odgovorne za štetu uzrokovanu emisijama stakleničkih plinova.

Sud je utvrdio da države imaju pravnu obvezu zaštite klimatskog sustava – ne samo na temelju klimatskih ugovora poput Pariškog sporazuma, već i općeg međunarodnog prava i ljudskih prava.

Mišljenje nije pravno obvezujuće, ali ima snažnu težinu u međunarodnoj i nacionalnoj praksi, posebice kao temelj podizanju budućih tužbi i traženju odštete.

Ovo mišljenje je važnije nego što se trenutno tretira u medijima. Ono ruši stare distinkcije između političke i pravne odgovornosti, eksplicitno spominje fosilna goriva kao izvor klimatske štete, inače se u pravilu govori o emisijama stakleničkih plinova te otvara vrata reparacijama mimo obaveza Pariškog ugovora, i pod ingerencijom UN-a.

Mišljenje međunarodnog suda pravde također redefinira pitanje tko je dužan kome. Ako postoji “prijelomna točka” u međunarodnom klimatskom pravu – to je to.

Philemon Yang, predsjednik Opće skupštine Ujedinjenih naroda na zasjedanju Međunarodnog suda pravde u Haagu, u srijedu, 23. srpnja, kada je donesena povijesna odluka kojom države mogu tražiti odštetu zbog klimatskih promjena. 

Foto: Philemon Yang, predsjednik Opće skupštine Ujedinjenih naroda na zasjedanju Međunarodnog suda pravde u Haagu, u srijedu, 23. srpnja, kada je donesena povijesna odluka kojom države mogu tražiti odštetu zbog klimatskih promjena.

Međunarodno protupravno djelo

Iako proširenje pravne odgovornosti na proizvodnju i subvencije fosilnih goriva nije bila eksplicitno tražena točka u UN rezoluciji koja je dovela do djelovanja suda, ICJ je samoinicijativno proširio opseg odgovornosti kazavši kako “proizvodnja, konzumacija, licenciranje i subvencioniranje fosilnih goriva mogu predstavljati međunarodno protupravno djelo.” (paragraf 427, na 122. stranici).

To znači da se po prvi put međunarodno pravno problematizira ne samo korištenje fosilnih goriva (emisije), već i ekonomska infrastruktura koja ih održava — poput poticaja i koncesija. Ovo otvara vrata za pravne postupke protiv država koje i dalje izdaju dozvole za bušenja ili subvencioniraju fosilna goriva, iako su im klimatske obveze poznate.

Ovo bi moglo utjecati i na Hrvatsku, koja i dalje subvencionira fosilna goriva i pregovara koncesije u Jadranu.

Odgovornost država ne ovisi o Pariškom sporazumu

Sud je mišljenja da su reparacije za klimatsku štetu moguće neovisno o Pariškom sporazumu. ICJ smatra kako članak Pariškog sporazuma koji isključuje odgovornost država za gubitke i štete povezane s utjecajima klimatskih promjena ne može derogirati međunarodno pravo.

Dakle, čak i ako neka država formalno nije odgovorna pod Pariškim sporazumom (kao SAD), može i dalje odgovarati pod običajnim međunarodnim pravom, pravom ljudskih prava i po načelu sprječavanja značajne štete.

Običajno međunarodno pravo (eng. customary international law) je izvor međunarodnog prava koji proizlazi iz opće i ujednačene prakse država, prihvaćene kao pravno obvezujuća (opinio juris). Ono je obvezujuće za sve države, čak i ako nisu potpisnice ugovora koji sadrže neka pravila. Međunarodni sud pravde (ICJ), Europski sud za ljudska prava i drugi sudovi često se pozivaju na običajno pravo kada ne postoji konkretan sporazum, ali postoji ustaljena praksa.

Običajno međunarodno pravo je jedan od četiri glavna izvora prava pred ICJ-om, odmah iza ugovora. Često služi kao “minimalni standard ponašanja” u međunarodnoj zajednici.

Mišljenje suda pravde o odgovornostima za klimatsku štetu razbija diplomatsku barijeru koju su SAD i drugi povijesni emiteri desetljećima gradili kako bi izbjegli financijsku odgovornost. Više ne vrijedi princip “dobrovoljne solidarnosti, bez pravne obveze”.

Presedan i potvrda za znanstvenike

Sud nije samo citirao IPCC, već je je održao zatvoreni sastanak s IPCC znanstvenicima, što je dosad nezabilježeno. Time su se suci aktivno informirali o najnovijoj znanosti neovisno o političkim pozicijama država. To predstavlja institucionalno prihvaćanje IPCC-a kao primarnog autoriteta po pitanju klimatskih promjena.

Važnost i presedan ovog mišljenja te jačanje pravne odgovornosti za klimatske promjene, neovisno o političkoj spremnosti država da prihvate odgovornost leži u tome što od sada na dalje sudska tijela više ne moraju čekati što države priznaju, već mogu izravno uključiti znanstvenu zajednicu u oblikovanje međunarodnog prava.

Redefiniranje političkih kategorija i reparacije

“Status države kao razvijene zemlje ili zemlje u razvoju ovisi o njezinim trenutnim okolnostima.” Sud smatra kako ove kategorije nisu više statične, već su izrazito brzo promjenjive. To je snažan signal Kini, Saudijskoj Arabiji i drugim bogatim zemljama koje i dalje proizvode mnogo stakleničkih plinova pozivajući se na status “zemlje u razvoju”. Privilegijama koje su na temelju toga crpile od ’90-ih godina do sada, dolazi kraj.

Mišljenje također otvara put za individualne i intergeneracijske tužbe. ICJ potvrđuje da pojedinci – sadašnji i budući – mogu tražiti reparacije neovisno o pravilima o državnoj odgovornosti, već temeljem povrede prava iz drugih ugovora (npr. ljudskih prava, prava djece, okolišnog prava).

Ovo znači da, primjerice, mladi iz klimatskih pokreta ili zajednica izloženih klimatskim promjenama mogu koristiti ICJ mišljenje kao podlogu za nacionalne ili regionalne tužbe — i to ne samo protiv država, već i korporacija, uz odgovarajući pravni okvir.

Savjetodavno mišljenje ICJ-a označava duboku promjenu u odnosu međunarodnog prava prema klimatskoj krizi od političkog kompromisa prema pravnoj obvezi. Time se ne samo potvrđuje odgovornost država za klimatsku štetu, već se legitimira zahtjev za reparacijama, ograničava manevarski prostor velikih emitenata i uvodi pravna osnova za tužbe protiv ekonomske potpore fosilnim gorivima. Uloga znanosti postaje pravno relevantna, a status “zemlje u razvoju” više nije štit od odgovornosti.