Recikliranje starih laptopa i mobitela je unosan posao koji ima crnu stranu

Slike najsiromašnijih ljudi svijeta često nam prikazuju Indijce, Filipince, ili neke druge narode globalnog juga kako prekapaju i traže korisne stvari na planinama odlagališta otpada. Taj otpad sve je češće elektronički, a “planine smeća” rezultat su globalnog odlaganja odbačenih mobitela, potrošenih baterija, kompjutera, televizija, pametnih telefona, bijele tehnike i sličnih proizvoda u zemljama globalnog juga, na hrpe, gdje ostaje nezbrinut i prepušten sakupljanju. Velika je sličnost između naših sakupljača željeza i njihovih “berača” metala, samo što je sakupljanje otpada po kvartovima u Europi znatno čišći i higijenskiji proces. Također je znatno manje unosan.

Taj nehigijenski proces probiranja među elektroničkim otpadom može otključati golemu i održivu zalihu tranzicijskih minerala, ali u Indiji se sektor oslanja na zanemarenu neformalnu ekonomiju, što znači da opet ne profitira doslovno najsiromašniji sloj ljudi na planeti, već visokotehnološki start-upovi. Postalo je pravilo u Indiji, da start-upovi koje u pravilu vode visokoobrazovani ljudi postaju svojevrsni posrednik između državnih socijalnih inicijativa i najzapuštenijih te najobespravljenijih društvenih skupina.

Climate Change News objavio je lijepu reportažu autorice Čine Kapur (Cheena Kapoor) o “mračnoj strani reciklažne industrije” s jednog od takvih odlagališta u New Delhiju. Cijelu reportažu možete pročitati ovdje, a u ovom tekstu sažet ćemo samo neke aspekte priče.

Rast tržišta

Rijetki minerali jedna su od najtraženijih svjetskih roba, a kako se geopolitička priča zaoštrava, to njihova vrijednost više raste. Osim što se većina netaknutih ležišta ovih metala nalazi na globalnom jugu, tamo se nalaze i sekundarne sirovine, globalni elektronički otpad, koji se može reciklirati.

Prema Međunarodnoj agenciji za energiju recikliranjem bi se mogao osigurati značajan udio ogromnih količina minerala koje svijet treba za proizvodnju čistih energetskih tehnologija bez društvenih i ekoloških utjecaja povezanih s rudarenjem. Isto tijelo procjenjuje da bi recikliranje moglo smanjiti rast novih rudarskih potreba bar 40 posto za bakar i kobalt te 25 posto za litij i nikal do 2050. godine. Osim toga, reciklirani rijetki minerali imaju u prosjeku 80 posto manje emisije stakleničkih plinova od “djevičanskih” minerala dobivenih rudarenjem.

Indiji recikliranje otpada, odnosno, “urbano rudarenje”, kako ovaj sektor nazivaju indijske politike, otvara nevjerojatnu priliku za povećanje zaliha ključnih minerala za sve veće tržište električnih skutera, bicikala i vozila na tri kotača. Vlada trenutno pokušava pokrenuti vlastitu industriju proizvodnje baterija, no još uvijek ovise o sto postotnom uvozu minerala za baterije kao što su litij, kobalt i nikal. Većina toga uvozi se iz Kine, najvećeg svjetskog prerađivača prijelaznih minerala.

Kapitalna vrijednost

Kompanije koje se bave analizom kapitala predviđaju da bi indijsko tržište recikliranja e-otpada moglo dosegnuti 7,5 milijardi dolara do 2030. godine. Istovremeno, tamošnja industrija recikliranja malih baterija mogla bi narasti deset puta na milijardu dolara do 2030. godine. Tvrtke koje prepoznaju ove prilike uglavnom vode visokoobrazovani, financijski i politički pismeni pripadnici srednje klase koji znaju spojiti tehnološke potencijale, državne subvencije i društvene probleme u smislene poslovne planove. Istovremeno financiraju ih najveće indijske kompanije rizičnog kapitala s ciljem nabavljanja litija, nikla i kobalta koji se mogu ponovno iskoristiti za izradu novih baterija.

Upravo ti subjekti najviše i profitiraju od ovakvih prilika. Pritom, najugroženiji članovi društva i dalje ostaju izrazito ugroženi. Neformalni sektor radne snage samo na odlagalištu otpada u Seelampuru na periferiji New Delhija broji 50.000 radnika, piše Deutsche Welle, potpuno nevidljivih sustavu. Mnogi od ovih radnika su djeca koja za život zarađuju rastavljanjem, vađenjem i recikliranjem e-otpada.

Skriveni radnici

Radnici na tržnici otvaraju istrošene baterije i električne uređaje kamenjem i čekićima. Toplina se koristi za ekstrakciju željeza, aluminija i zlata, oslobađajući otrovne pare koje gutaju tržište, dajući mu nadimak “toksični sudoper”.

Teški metali, poput olova, žive i kadmija, koji se nalaze u elektronici, mogu iscuriti iz rashodovane robe, izlažući radnike zagađivačima koji mogu izazvati rak pluća i oštetiti vitalne organe. Trudnice i djeca posebno su osjetljivi na izloženost ovim metalima, što povećava rizik od mrtvorođenih djece i može dovesti do neuroloških poremećaja.

Radnici nevidljivi sustavu nemaju nikakvu opremu za rad, nikakve rukavice ni maske, nikakvu socijalnu zaštitu i zarađuju svega šest-sedam dolara dnevno, što je ispod minimalne plaće za nekvalificirane radnike čak i u Indiji.

Dok tvrtke sve više zarađuju recikliranju opasnog otpada, zaštita ljudi i dalje stagnira, neovisno o kapitalnim prilikama i unosnim profitima. Umjesto da firme same osiguraju socijalna jamstva, pristojne plaće, zdravstveno osiguranje i radna prava, one skreću pozornost s vlastite odgovornosti na činjenicu da je “reguliranje sektora skupljanja i razvrstavanja otpada starog desetljećima golem zadatak kojeg indijska vlada dosad nije uspjela riješiti, pa kako bi to mogao ‘mali start-up’ koji samo želi rasti”, kazala je Kapur za Climate News, dodavši kako se oni zalažu za cirkularno gospodarstvo i zelenu tranziciju.

Kapur na kraju poentira kako je o ovome poslala novinarski upit indijskoj vladi, ali do objave teksta nije dobila nikakav odgovor.