Pucanje balona zelenog vodika: Zašto Europa ostaje bez plana B

Zeleni vodik godinama je slovio kao ključni alat za dekarbonizaciju teške industrije i energetike. Od čelika i kemije do prometa na duge relacije, očekivalo se da će upravo on omogućiti dekarbonizaciju ondje gdje elektrifikacija teško prolazi. No niz otkazanih investicija i povlačenje velikih igrača pokazuje da se euforija sudarila s ekonomskom stvarnošću i to najviše pogađa Europu.

Simbol tog zaokreta je propali sporazum između australskog Fortescuea i njemačkog energetskog diva E.ON, koji je trebao Europi osiguravati milijune tona zelenog vodika godišnje. Tri godine kasnije projekt je ugašen, a planovi uvoza drastično smanjeni. Sličan signal poslala je i BP, otkazavši desetke milijardi eura ulaganja u projekte obnovljive energije i vodika u Australiji te se ponovno fokusirajući na naftu i plin.

Problem je strukturni. Proizvodnja zelenog vodika zahtijeva ogromne količine jeftine obnovljive električne energije, a upravo je cijena struje najveća prepreka. Iako su troškovi obnovljivih izvora pali, oni još nisu dovoljno niski da bi vodik bio konkurentan plinu ili izravnoj elektrifikaciji. Uz to, mnogi su projekti ovisili o državnim potporama koje se sada režu ili preispituju.

Ambicije su, međutim, bile goleme. Europska unija planirala je do 2030. proizvoditi i uvoziti ukupno 20 milijuna tona obnovljivog vodika godišnje, no trenutačne procjene govore da će se ostvariti tek manji dio tog cilja. Razmak između političkih obećanja i stvarne realizacije sve je očitiji.

To ne znači da zeleni vodik nema budućnost, ali ona je znatno skromnija nego što se donedavno tvrdilo. Umjesto univerzalnog rješenja, vodik se sve češće spominje kao nišna tehnologija, primjerice u proizvodnji "zelenog čelika" ili amonijaka, dok će baterije, izravna elektrifikacija i sintetička goriva preuzeti veći dio tereta energetske tranzicije.