Protiv Putina i za klimu: tri države EU-a obnavljaju močvare kao prirodne obrambene barijere

Na granicama Europske unije, močvare bi uskoro mogle postati jednako važne kao i betonske utvrde. Finska, Poljska i Litva pokrenule su planove za ponovno vlaženje isušenih močvara i tresetišta, s dvostrukim ciljem: usporiti eventualnu rusku invaziju i istodobno pomoći klimi.

Ideja nije nova, ali sada dobiva stratešku dimenziju. Tijekom invazije na Ukrajinu 2022. godine, miniranje brane kod Irpina potopilo je velika područja i stvorilo neprohodne močvare koje su postale prirodna prepreka ruskim oklopnim jedinicama na putu prema Kijevu. Upravo taj primjer nadahnuo je nove planove NATO-ovih članica uz istočne granice.

U Finskoj, koja dijeli više od 1300 kilometara granice s Rusijom, vlada razmatra "renaturaciju" šumskih i močvarnih područja kao prirodnih obrambenih zona. Prema finskom ministarstvu okoliša, "močvare mogu ograničiti kretanje vojne opreme i povećati obrambenu sposobnost zemlje+". U tijeku je osnivanje radne skupine koja će povezati stručnjake za ekologiju, vojnu logistiku i poljoprivredu. Uz sigurnosni aspekt, cilj je i povećati bioraznolikost, smanjiti emisije CO2 i spriječiti poplave.

Sličnu strategiju najavljuje i Litva, koja do 2026. planira obnoviti oko 40.000 hektara močvara na granici s Rusijom i Bjelorusijom, u sklopu nove baltičke obrambene linije. Prvi pilot-projekti kreću već iduće godine, uz izravnu koordinaciju s ministarstvom obrane.

U Poljskoj, ideja o “Eastern Shield” inicijativi kombinira pošumljavanje, obnavljanje tresetišta i postavljanje fizičkih zapreka. "Priroda je očit saveznik istočnog štita", navodi poljsko ministarstvo obrane. Zasad se planira da ponovno vlaženje močvara nadopuni vojnu infrastrukturu ondje gdje prirodne barijere nisu dovoljne.

Znanstvenici ističu da takve mjere imaju golem klimatski učinak. Prema Greifswaldskom centru za močvare, obnova 100.000 hektara tresetišta u Europi mogla bi spriječiti emisiju milijuna tona CO2 godišnje.

Močvare danas pokrivaju samo tri posto svjetske kopnene površine, ali pohranjuju gotovo dvostruko više ugljika nego svi svjetski šumski ekosustavi zajedno. Kada se isuše, ispuštaju oko sedam posto ukupnih europskih emisija stakleničkih plinova. Ono što je nekoć bilo sredstvo preživljavanja ili lokalne poljoprivrede, sada postaje nova granica između sigurnosti i ranjivosti Europe i istodobno rijedak primjer gdje se vojna strategija i klimatska politika kreću u istom smjeru.