Paradoks: Sve je više ekstremnih nevremena, a broj žrtava pada

Na prvi pogled zvuči nelogično, klimatske promjene donose sve češće i intenzivnije oluje, poplave, požare i suše, a broj ljudskih žrtava pritom pada. Primjer nedavne katastrofe u Kašmiru podsjeća koliko priroda može biti nemilosrdna, bujične poplave odnijele su živote više od 200 ljudi u Indiji i Pakistanu. Ipak, statistika govori nešto drugo. U prvoj polovici 2025. od prirodnih katastrofa stradalo je 2200 ljudi diljem svijeta, što je povijesno niska brojka.

Usporedba s prošlim stoljećem otkriva razmjere promjene. Samo jedna poplava u Kini 1931. odnijela je do 3,7 milijuna života, a ciklon u Bangladešu 1970. pola milijuna. Takve brojke danas djeluju gotovo nezamislivo, premda ekstremnih vremenskih događaja ima sve više. Što se promijenilo?

Prije svega - priprema. Tehnološki napredak donio je sofisticirane sustave ranog upozorenja, brže evakuacije i bolje komunikacijske mreže. Ono što je nekada iznenadilo i uništilo cijele regije, danas se u mnogim slučajevima može predvidjeti satima, pa i danima unaprijed. Tu je i infrastruktura: brane, nasipi i protupožarni koridori nisu garancija, ali spašavaju tisuće života.

Drugi ključan faktor je rast globalnog bogatstva. Svijet je danas materijalno opremljeniji nego ikad prije. To znači više imovine koja može biti uništena, što i objašnjava zašto financijska šteta nezaustavljivo raste, ali donosi i više resursa za zaštitu ljudi. Primjerice, požari u Kaliforniji odnijeli su nekoliko desetaka života, no financijski gubitak mjeri se u stotinama milijardi eura.

Ipak, postoje i ozbiljna ograničenja. Iako broj direktnih žrtava poplava, potresa ili požara pada, teško je isto reći za vrućine. Toplinski valovi djeluju podmuklo. Umjesto dramatičnih scena razaranja, donose povećani broj infarkta i moždanih udara. Primjerice, u Njemačkoj je samo ove godine zabilježeno oko 1600 smrtnih slučajeva povezanih s toplinskim valovima, a procjene govore da ih je od 2015. bilo više od 20.000.

Stručnjaci upozoravaju da trenutačni trend smanjenja žrtava nije garancija za budućnost. Resursi društava nisu beskonačni, a granice prilagodbe već se naziru. Drugim riječima: ljudska civilizacija naučila je živjeti s prirodom bolje nego ikad prije, ali priroda još uvijek ima zadnju riječ.