Od najvećeg azijskog slanog jezera ostale su samo lokve

Urmija, nekoć najveće slano jezero Azije i najveće unutarnje vodeno tijelo Irana, danas je tek blijeda sjena samoga sebe. Tijekom ovog ljeta NASA-ini sateliti su snimili potpuno presušeno jezero, a tek su se s jesenskim kišama pojavile lokve na njegovu mjestu. Time se obistinilo ono što su znanstvenici i ekolozi godinama upozoravali, golemo jezero, nekoć površine od 5470 četvornih kilometara, devet puta veće od Blatona i deset puta veće od Bodenskog jezera, nestalo je zbog ljudskog djelovanja.

Jezero Urmija (na slici je stanje 2011. godine) je bilo prirodna ikona Irana. Protezalo se 140 kilometara u duljinu i 55 kilometara u širinu, a salinitet mu je dosezao čak do 30 posto, slično kao u Mrtvom moru. To jezero bilo je dom rijetkim vrstama algi, rakova i ptica selica, ali i mjesto koje je turiste privlačilo svojim crvenkastim odsjajem i mogućnošću plutanja na površini. No već početkom 2010-ih počeli su se pojavljivati znakovi dramatičnog pada vodostaja. Do 2014. površina se smanjila na trećinu nekadašnje, a koncentracija soli porasla do razine koja je onemogućila život većini organizama.

Iako klimatske promjene i smanjene oborina imaju ulogu, ključni uzroci leže u ljudskim intervencijama. Prema iranskim oporbenim izvorima, u zemlji postoji do milijun ilegalnih bunara koji iscrpljuju podzemne vode. Osim toga, poljoprivreda koristi zastarjele i izrazito rasipne metode navodnjavanja, dok je preusmjeravanje rijeka koje su hranile jezero dodatno ubrzalo njegovu propast. Umjesto ulaganja u održivost, prioritet su imale kratkoročne gospodarske koristi.

Ideja spašavanja jezera prvi je put ozbiljnije ušla u politički diskurs 2011. godine, no konkretni koraci ostali su tek na papiru. Modernizacija sustava navodnjavanja, racionalnija uporaba voda i obnova prirodnih tokova trebali su biti temeljni uvjeti za očuvanje Jezera. Umjesto toga, posljednje desetljeće obilježila je kombinacija političke inertnosti i neodgovornog upravljanja resursima.

Nestanak jezera Urmija nije samo lokalna tragedija, već i simbol dublje krize koja pogađa Iran, države s brzorastućom populacijom, sve većom potrošnjom vode i infrastrukturom koja ne prati suvremene izazove. Dok regija ostaje bez jednog od svojih najvažnijih prirodnih resursa, posljedice će biti dugoročne: od gubitka turizma i poljoprivredne produktivnosti do pojačanih migracija stanovništva. Ono što je nekada bilo najveće azijsko slano jezero danas je tek niz suhih korita i slanih pustinja.