Novi plan za smanjenje emisija stakleničkih plinova do 2040.

Europska komisija nedavno je objavila prijedlog izmjene Zakona o klimi EU kojim predlaže 90-postotno smanjenje neto emisija stakleničkih plinova do 2040. godine u odnosu na razinu iz 1990. Komisija opisuje plan kao “novi način do 2040.”, predviđa i nove industrijske “fleksibilnosti” kako bi se ublažio pritisak na države članice.

Dopušta se ograničeno korištenje međunarodnih ugljičnih kredita od 2036. (do tri posto emisija), što znači da bi domaće emisije bile snižene za otprilike 87 posto, a preostalih tri posto nadoknađivalo bi se izvan EU. Također se računa na tehnologije za uklanjanje CO2 – poput hvatanja CO2 iz zraka (DACCS) i bioenergije s hvatanjem ugljika (BECCS) – radi neutralizacije dijela emisija. Komisija svoj plan opisuje kao pragmatičan i realan korak koji će pružiti investicijsku sigurnost te ojačati industrijsku konkurentnost i energetsku sigurnost Europe.

EU priznaje da neki teški industrijski sektori (npr. cementna industrija) ne mogu lako smanjiti emisije, pa plan predviđa i alternativne načine njihova doprinosa cilju. Srž ovog prijedloga je obvezujući cilj: 90 posto manje neto emisija do 2040. Za ostvarenje tog cilja uvode se tri mehanizma fleksibilnosti: domaći te međunarodni ugljikovi bodovi te međusektorska “fleksibilnost”, odnosno trgovanje emisijama među sektorima.

Ugljikovi bodovi u teško dekarbonizirajućim sektorima industrije

Uz pomoć međunarodnih ugljikovih bodova do tri posto cilja moglo bi se pokriti kupnjom emisijskih kredita iz inozemstva. EU bi tako uračunao smanjenja CO2 ostvarena u drugim državama kao rezultat svojih napora. Komisija naglašava da ti krediti moraju biti “visoke kvalitete” i povezani s trajnim uklanjanjima CO2 (poput DACCS-a ili BECCS-a) u zemljama usklađenima s Pariškim sporazumom. “Točni kriteriji bit će definirani naknadno”.

Uklanjanja emisija stakleničkih plinova ugljikovim bodovima unutar EU po prvi puta uključuje teško dekarbonizirajuće sektore industrije – odnosno, najveće zagađivače. To su npr. željezare, cementare i slično. Ove tvrtke moći će kupovati kredite za uklanjanje tone CO2 uklonjene DACCS-om ili BECCS-om – kako bi neutralizirale svoje ispušne plinove i ostale unutar zadanih emisijskih kvota. Time bi teško dekarbonizirajući sektori lakše kompenzirali preostale “rezidualne” emisije koje je tehnološki vrlo teško izbjeći.

Važno je napomenuti da ovo ne obvezuje tvrtke da smanje plinove, već da plate za zagađenje kojeg proizvode. Problem s tim je što se ovako možda generira novac, ali se ne smanjuju emisije. Zagađenje, dakle, ostaje isto. Tek kada cijena ugljikovog boda bude imala stvarnu tržišnu i ekološku vrijednost, tvrtke će biti zainteresirane za smanjenje svojih emisija, jer je samo tržišna cijena ugljikovog boda dovoljno penalizirajuća da se prione tehnološkim reformama. Do tada, ovaj model više se isplati industriji i politici nego ekologiji i društvu.

To se sve posebno jasno vidi iz nečega što su nazvali “međusektorska fleksibilnost”, kojom bi se zemljama članicama dopustilo da prebacuju dio obveza između sektora – npr. ako neka država nadmaši cilj u energetici, višak može pokriti manjak u transportu. To bi omogućilo ispunjavanje ukupne kvote na troškovno učinkovitiji način, uz veću slobodu za nacionalne strategije. “Detalji će biti razrađeni naknadno”.

Neke zemlje (poput Španjolske) podržavaju 90 posto cilj bez uvjeta, dok druge (Poljska, Italija) traže slabiju metu. Njemačka je pristala na 90 posto samo uz uključivanje ugljičnih kredita. Slijede pregovori tijekom ostatka ove godine kako bi se postigao kompromis i zakon usvojio do COP30.

Kritike i savjeti za bolji model

Znanstveni savjetodavni odbor EU upozorio je da korištenje međunarodnih kredita može potkopati domaće inovacije, te preporučio 90–95 posto smanjenje emisija do 2040. bez oslanjanja na offsete. Kritičari ističu da i važeći klimatski zakon EU zahtijeva rezanje emisija kod kuće, a ne kupovinu kredita, piše Politico.

Više od 130 europskih udruga (CAN Europe, Carbon Market Watch itd.) nazvalo je uvođenje stranih kredita “kreativnim računovodstvom” i opasnim presedanom, jer EU time prebacuje odgovornost na druge države. Također, istaknuto je da takve fleksibilnosti nose “znatne rizike” za ostvarenje klimatskih ciljeva.

Iako tri posto zvuči malo, omogućilo bi oko 144 milijuna tona CO2 kroz kredite umjesto domaćeg smanjenja – prema institutu Öko to znači da bi neto emisije EU 2040. bile oko 30 posto veće nego uz čiste domaće rezove. Ako bi se tri posto primjenjivalo svake godine 2036–2040., iskoristilo bi se ukupno do 700 milijuna kredita.

Ekolozi i zelene političke opcije često kritiziraju učinkovitost offseta, odnosno ugljikovih bodova. Mnogi projekti kompenzacije pokazali su se lažnima ili precijenjenima u pogledu ušteda CO2. Znanstvena revizija utvrdila je da samo oko 12 posto offset kredita realno dovodi do smanjenja emisija.

Kada se ovome prirodaju i socijalni rizici, stvar postaje još poraznija kada se nudi kao rješenje. Neki projekti trgovanja emisijama izazvali su sukobe oko zemlje i kršenje ljudskih prava – primjerice, prisilno raseljavanje autohtonih zajednica. Što dovodi u pitanje i globalni učinak ovih modela. Desetljeća trgovine ugljičnim kreditima nisu usporila rast globalnih emisija; naprotiv, odgađanjem pravih rezova ta je praksa možda i povećala emisije.

Još jedan izazov je cijena. Think-tank Concito procjenjuje da bi kupnja oko 140 milijuna kredita (tri posto emisija) mogla stajati do 46 milijardi godišnje. Kritičari naglašavaju da bi taj novac učinkovitije smanjio emisije ako se uloži u domaće projekte čiste energije i energetske učinkovitosti, umjesto da odlazi na offset sheme.

Ograničenja ugljikovih bodova u ‘novom načinu do 2040.’

Plan ima značajna ograničenja. Cilj 90 posto definiran je kao neto – kombinacija smanjenja i kompenzacija – umjesto da jasno razdvoji vlastito smanjenje emisija od uklanjanja CO2. Integracija uklanjanja CO2 u ETS također je sporna. Ako tvrtke mogu kupovati kredite za uklanjanje, postoji rizik slabljenja signala za smanjenje – poplava jeftinih offseta već je jednom oborila cijenu ugljika i zakočila inovacije.

Komisija obećava stroge standarde, ali neizvjesno je hoće li do 2036. biti dovoljno pouzdanih uklanjanja po prihvatljivoj cijeni.

Stručnjaci predlažu uvođenje odvojenih ciljeva za emisije, ponore i uklanjanja, kako potonje ne bi potiskivalo nužne rezove. Prijedlog tek treba proći političke pregovore, gdje su moguće izmjene – od jačanja ambicije do novih popuštanja. Komisija je objavu prijedloga odgađala 17 mjeseci zbog zakulisnih usuglašavanja, a rezultat je, po kritičarima, kompromis koji više čuva status quo nego što mijenja smjer.

S druge strane, 85 posto građana EU brine zbog klime, a rekordni toplinski valovi i suše pojačavaju pritisak za odlučniju akciju. Hoće li “novi način do 2040.” donijeti istinski iskorak ili ostati novo ruho starog pristupa ovisit će o tome hoće li EU konačnu verziju plana temeljiti na stvarnim domaćim smanjenjima umjesto na računovodstvenim trikovima.