Nova ideja: Potapanje drveća u Arktički ocean možda može skladištiti CO2 tisućama godina

Ideja je na prvu gotovo nevjerojatna, umjesto skladištenja drva u podzemnim jamama ili tehnološki zatvorenim spremnicima, skupina znanstvenika predlaže korištenje Arktičkog oceana kao prirodnog, gotovo savršenog CO2 spremnika. Razlog je iznenađujuće jednostavan. Na hladnom i tamnom morskom dnu gdje gotovo nema kisika drvo se jedva raspada. Istraživanja pokazuju da drvo tako može ostati stabilno ne desetljećima, nego tisućama godina.

Prirodni proces već postoji. Kako se permafrost topi, obale velikih sibirskih i sjevernoameričkih rijeka pucaju pa čitava stabla padaju u vodu. Riječna bujica nosi ih prema Arktiku, gdje dio trupaca mjesecima pluta, zarobljen ledom ili guran strujama, a drugi dio tone prema dubinama bazenima bez kisika. U tim uvjetima gotovo da nema mikroorganizama koji bi ih mogli razgraditi, pa ugljik ostaje trajno zarobljen.

Znanstvenici sada razmatraju može li se taj prirodni fenomen proširiti i pretvoriti u ciljani sustav uklanjanja CO2. U studiji objavljenoj u časopisu "npj Climate Action" međunarodni tim predlaže model prema kojem bi se drveće iz regija s visokim rizikom od požara, prvenstveno borealnih šuma, organizirano slalo u velike rijeke te potom dalje prema Arktičkom oceanu.

Prema njihovim procjenama, potencijal je golem. Ako bi se proces provodio sustavno, uz obnovu posječenih područja, teorijski bi se mogla vezati i do jedna gigatona CO2 godišnje. Za usporedbu, tehnološka rješenja poput podzemnih "skladišta drva" zahtijevala bi tisuće posebnih objekata i golema ulaganja. Arktičko morsko dno pak prirodno nudi hladnoću, dubinu i nedostatak kisika, bez potrebe za gradnjom.

Model predviđa zimsku sječu, korištenje postojećih vodnih i ledenih ruta te uključenje lokalnih zajednica. Fokus je namjerno stavljen na šume koje ionako svake godine gube velike površine u požarima, gdje CO2 ionako završava u atmosferi.

No, unatoč intrigantnom potencijalu, autori upozoravaju da se ne radi o receptu bez rizika. Velike količine posječenog drva mogu narušiti riječna staništa, predstavljati opasnost brodskom prometu ili utjecati na krhke arktičke ekosustave. Uz to, postoje neriješena pitanja, primjerice kome pripada morsko dno, tko bi bio odgovoran za operaciju, kako bi se CO2 računao u klimatskim bilancama i kakav bi bio utjecaj na prava autohtonih zajednica.

Znanstvenici zato naglašavaju da ovakav pristup nikako ne može zamijeniti smanjenje emisija, nego samo odgovoriti na dio neizbježnog CO2 koji će i dalje nastajati.