Može li amonijak postati spasitelj klime? Da, ali uz vrlo veliku cijenu

Amonijak se sve češće spominje kao mogući "spasitelj klime" jer se lako transportira, može se skladištiti mjesecima, sagorijeva bez CO2 i već postoji globalna infrastruktura. No nova međunarodna analiza MIT Energy Initiative otkriva puno složeniju sliku - čistu, ali značajno skuplju energiju, čiji se klimatski učinak dramatično razlikuje ovisno o načinu i mjestu proizvodnje.

Danas se većina svjetskog amonijaka proizvodi klasičnim Haber-Bosch postupkom, uz ogroman energetski trošak i emisije koje dosežu 1,8 posto globalnih stakleničkih plinova. Takav amonijak ne donosi klimatsku korist, bez obzira na to koristi li se za gnojivo ili kao energent. Tek s novim, globalno usporedivim podacima postaje jasno kada amonijak doista smanjuje emisije, a kada se njegovi klimatski dobitci izgube u visokoj cijeni ili dugom transportu.

MIT-ova analiza obuhvaća 63 zemlje i šest proizvodnih tehnologija. Rezultati su jasni, konvencionalni amonijak je najjeftiniji, ali i najprljaviji, s 2,46 kilograma CO2 ekvivalenta po kilogramu proizvoda. Ugradnja sustava za hvatanje CO2 smanjuje emisije za oko 61 posto, no cijenu povećava za gotovo trećinu. Zeleni amonijak, proizveden elektrolizom uz obnovljivi izvor, može smanjiti emisije za impresivnih 99,7 posto, ali proizvodnju čini do 46 posto skupljom.

Ispostavlja se da geografija odlučuje o pobjednicima. Zemlje s jeftinim izvorima energije iz vjetra i sunca, poput Kine ili pojedinih država Bliskog istoka, imaju najveći potencijal za konkurentnu proizvodnju zelenog amonijaka. Nasuprot tome, regije sa skupom strujom u čijoj proizvodnji dominira ugljen bilježe istodobno visoke emisije i visoke troškove. Transport tu dodatno mijenja jednadžbu - dugi pomorski putovi mogu pojesti veći dio klimatskih i ekonomskih prednosti.

Amonijak tako postaje nova roba energetske tranzicije. Proizvodnja i potrošnja često će biti udaljene tisućama kilometara, stvarajući nove lance ovisnosti između izvoznika energije i industrijaliziranih uvoznika. Za vlade i industriju to znači važnu poruku - čista rješenja postoje, ali nisu besplatna. Klimatski prihvatljiva energija i dalje je dostižna, no ovisit će o dugoročnim ulaganjima i mudro osmišljenim poticajima.