Mediteran kakav je bio prije pet milijuna godina

Premda sporost geoloških i klimatskih događaja stvara iluziju stabilnosti, omogućavajući vrstama dovoljno vremena da se evolucijski naviknu na prirodne procese klimatske i geološke promjene, zanimljivo je promatrati te trendove iz današnje perspektive i naših ubrzanih klimatskih promjena.

U 19. stoljeću, švicarski geolog i paleontolog Karl Mayer-Eymar proučavao je fosile zaglavljene između slojeva sedimenata gipsa, bočatih i slatkovodnih sedimenata, identificirao ih kao taložene neposredno prije kraja miocenske epohe te je tu fazu isušivanja Mediterana nazvao mesinski period po gradu Messini na Siciliji u Italiji.

Danas, zahvaljujući analizi izotopa klora sadržanih u soli izvađenoj s dna Sredozemnog mora, znanstvenici su uspjeli identificirati dvije faze ovog događaja ekstremnog isparavanja.

Kako je presušio Mediteran?

Do sada je bio nepoznat proces kojim se milijun kubičnih kilometara soli nakupilo u mediteranskom bazenu u tako kratkom vremenskom razdoblju. Zahvaljujući spomenutoj analizi izotopa klora sadržanih u soli izvađenoj s dna Sredozemnog mora, znanstvenici su saznali da je prva faza trajala 35.000 godina, a druga znatno kasnija 10.000 godina. Između tih faza sušenja, razina mora mogla je biti stabilna i stotinama tisuća godina.

Tijekom prve faze, koja je trajala otprilike 35 tisuća godina, taloženje soli, odnosno isušivanje mora dogodilo se samo u istočnom Sredozemlju (Levant). Zatvaranje Gibraltarskog tjesnaca spriječilo je dotok vode iz Atlantskog oceana u Sredozemlje. Ova izolacija dovela je do drastičnog smanjenja vodene mase zbog isparavanja koje je bilo brže od dotoka vode iz rijeka. Uzrok je, dakle, bio ograničenje razmjene voda s Atlantikom na Gibraltaru.

U drugoj fazi došlo je do isušivanja, odnosno nakupljanja soli u cijelom Sredozemlju. Tijekom tih 10.000 godina Mediteran je isparavao jako brzo te je razina mora pala za 1,7 pa do 2,1 kilometar. Današnje znanstvene studije pokazuju da je u tom razdoblju ovo more izgubilo 70 posto volumena vode. Ovaj izniman događaj prekrio je dno Sredozemnog mora slojem soli debelim i do tri kilometra.

Globalno hlađenje

Kraj miocena bio je razdoblje globalnog hlađenja koje je uzrokovalo pad razine mora. Manja količina vode u oceanima smanjila je dotok u izolirane bazene poput Sredozemnog. Klimatski uvjeti postali su sušniji te je smanjenje padalina dodatno smanjilo priljev vode iz rijeka u more. Toplija klima regije uzrokovala je povećano isparavanje vode iz Sredozemnog bazena, uz istovremeno ograničen dotok svježe vode.

Smatra se da je ovaj spektakularni pad razine mora imao posljedice na kopnenu faunu i na mediteranski krajolik. Također je došlo do lokaliziranih vulkanskih erupcija zbog rasterećenja Zemljine kore, kao i generirajući globalne klimatske učinke zbog ogromne depresije uzrokovane razinom mora povlačenje. Vulkanska aktivnost ne uključuje, primjerice, komiški vulkan na otoku Visu, koji se do tada već ugasio, ali su brojni današnji aktivni mediteranski vulkani bili aktivni i u razdoblju mesinske krize saliniteta.

Kriza je završila prije otprilike 5,33 milijuna godina kada se Gibraltarski tjesnac ponovno otvorio, što je omogućilo naglo preplavljivanje Sredozemlja vodom iz Atlantskog oceana, događaj poznat kao Zanklijska poplava.

Ovi rezultati, objavljeni u časopisu Nature Communications ovog mjeseca te pružaju bolje razumijevanje prošlih ekstremnih geoloških fenomena, evolucije mediteranske regije i uzastopnih globalnih posljedica.