Kriva matematika za računanje CO2 emisija

Države s većim trenutnim emisijama dobivaju blaže kratkoročne obveze smanjenja, jer postojeći model pretpostavlja nastavak istih razina emisija stakleničkih plinova kao početnu točku, pišu europski znanstvenici Yann Robiou du Pont, Mark Dekker, Detlef van Vuuren i Michiel Schaeffer sa Copernicus Institute of Sustainable Development pri Sveučilištu u Utrecht u časopisu Nature Communications.

Istraživanje pokazuje da dosadašnji modeli raspodjele emisija neopravdano nagrađuju zemlje s najvećim povijesnim zagađenjem. Diskontinuirani pristup, koji odmah primjenjuje načela pravednosti, otkriva tko stvarno najviše kasni s klimatskom akcijom.

Znanstvenici su usporedili dvije metodologije: kontinuiranu, koja računa od današnjih emisija i postupno spušta putanju prema cilju i diskontinuiranu, koja presijeca s praksom  dodjele na temelju povijesnih emisija (tzv. “grandfathering effect” ili stečeno pravo) i odmah polazi od pravične raspodjele.

Zemlje sa stečenim pravima i dalje najviše zagađuju

Trenutni model zemljama priznaje njihove povijesno visoke emisije kao polazište, pa imaju blaže obveze u budućnosti. To je ono što znanstvenici u članku nazivaju “grandfathering effect”, u pravnoj znanosti zove se pravo stečeno temeljem postojećeg stanja, odnosno stečeno pravo. U ekološkom i energetskom kontekstu često se prevodi jednostavno kao priznavanje postojećih emisija ili zadržavanje povlaštenog položaja zbog povijesnih emisija.

Diskontinuirani model dokida tu dodjela na temelju povijesnih emisija te time uvodi dramatične razlike u računanju obaveza zemalja za smanjenje emisija stakleničkih plinova. Novi model otkriva da su povijesno kontinuirano najveći zagađivači i dalje najveći klimatski dužnici.

SAD, Kanada i Australija u diskontinuiranom modelu ispadaju najveći dužnici, jer bi već do 2035. morali prijeći na negativne emisije, odnosno morale bi skladištiti više CO2 iz atmosfere nego što proizvode. Uz G7 Rusija i Kina čine najveći dio apsolutnog jaza kojeg treba smanjiti do 2030. godine. Po glavi stanovnika, najgora je Saudijska Arabija koja ima ekstremno visoke emisije po čovjeku, što u kontinuiranom modelu ostaje prikriveno.

Europska unija kao cjelina izgleda bolje u kontinuiranom modelu, no u diskontinuiranom se penje na ljestvici dužnika. Hrvatska, kao manja članica EU s nižim emisijama po stanovniku, relativno stoji bolje od industrijskih članica. Ipak, Copernicusovi istraživači jasno u svom radu pokazuju kako bi svi nacionalni planovi zemalja članica EU trebali biti znatno stroži.

Zašto je to važno?

Pariški sporazum definira cilj: ograničiti porast globalne temperature znatno ispod dva stupnja i uložiti napore da se ograniči na jedan i pol stupanj. Ako se računa kontinuirano, najveći zagađivači mogu tvrditi da su njihovi ciljevi “dovoljni”, iako realno nisu. Diskontinuirani model razotkriva tu iluziju i pokazuje što bi svaka zemlja trebala napraviti da pošteno sudjeluje u zajedničkom cilju.

Studija upozorava da korištenje kontinuiteta nije nužno, nego je politički izbor. U pravnom kontekstu, to može biti presudno: sve više sudova u Europi i svijetu traži da države opravdaju svoje klimatske ciljeve prema kriterijima pravednosti. Ako se primijeni diskontinuirani model, sudska bi praksa mogla postati stroža prema velikim emiterima.

Hrvatska, s emisijama po stanovniku nižima od prosjeka EU-a i skromnom industrijskom poviješću, u ovakvim analizama nije među dužnicima. No, kao dio EU, obveze će dolaziti kroz zajednički europski cilj. Ako EU u diskontinuiranom modelu ispada lošije, to znači da će Unija morati ubrzati dekarbonizaciju – a time i hrvatsku tranziciju u energetici, prometu i poljoprivredi.

Financijska potpora kao nužnost

Ako bi se diskontinuirani model primijenio odmah, mnoge zemlje jednostavno ne bi imale kapacitet za tako nagla smanjenja emisija. Tu dolazi u igru međunarodna financijska potpora. Autori ističu da bogate zemlje moraju osigurati dodatna sredstva kako bi se siromašnijima omogućilo praćenje pravičnih putanja.

Drugim riječima, pravednost ne znači samo rezati više kod kuće – znači i platiti drugima da mogu provesti tranziciju. Time se pitanje emisija neraskidivo povezuje s klimatskim financijama, tehnološkim transferom i solidarnošću.

Ova analiza razbija iluziju da su trenutni ciljevi velikih emitera prihvatljivi. Kada se izbaci kontinuitet, slika je jasna: SAD, Kanada i Australija prvi su na listi dužnika, dok Rusija i Kina nose najveći apsolutni jaz. EU se također pokazuje nedovoljno ambicioznom, a zemlje poput Saudijske Arabije i Južne Koreje skrivaju svoj zaostatak iza metodologije kontinuiteta.

Poruka je nedvosmislena: pravednost se ne može graditi na privilegijama prošlog zagađenja. Ako svijet želi ostati ispod dva stupnja i pokušati se zadržati na jedan i pol, vrijeme je za radikalno pojačanje obveza – i to odmah.