Kemijsko zagađenje: Tiha prijetnja koja je jednako opasna kao klimatske promjene

Dok klimatske promjene s pravom dominiraju naslovnicama, jedan drugi globalni problem godinama prolazi ispod radara, kemijsko zagađenje. Novo izvješće znanstvene organizacije Deep Science Ventures upozorava da su učinci otrovnih tvari koje svakodnevno unosimo, udišemo i nanosimo na kožu prijetnja razmjera usporedivih s klimatskim promjenama, ali bez odgovarajuće pažnje javnosti i zakonodavaca.

Industrijalizacija je proizvela više od 100 milijuna takozvanih "novih entiteta", kemikalija koje ne postoje u prirodi. Između 40.000 i 350.000 njih trenutačno je u komercijalnoj upotrebi, a njihova prisutnost u okolišu i ljudskim tijelima dramatično raste. Među njima se posebno ističu tzv. "vječne kemikalije" (PFAS), koje su pronađene u gotovo svim testiranim osobama diljem svijeta, pa čak i u kišnici, često u koncentracijama koje nadmašuju granice sigurnosti za piće.

Autori izvješća analizirali su stotine znanstvenih studija i razgovarali s desecima stručnjaka. Otkriveno je da se više od 3600 sintetičkih kemikalija koje se koriste u ambalaži i posudama za hranu nalazi u ljudskom organizmu, a od njih je 80 posebno zabrinjavajuće. Izvještaj navodi korelacije, ali i uzročno-posljedične veze između tih tvari i brojnih bolesti: od neplodnosti, pobačaja i ADHD-a do raka i oštećenja organa.

Zagađenje zraka dodatno pogoršava situaciju, više od 90 posto svjetskog stanovništva udiše zrak koji premašuje preporučene granice Svjetske zdravstvene organizacije. Istovremeno, procjene sigurnosti kemikalija još uvijek se oslanjaju na zastarjele modele testiranja, koji često zanemaruju kompleksne učinke poput hormonskih poremećaja pri vrlo niskim dozama.

Harry Macpherson iz DSV-a naglašava da mnogi potrošači pogrešno vjeruju kako su proizvodi koji ih svakodnevno okružuju prošli stroge sigurnosne provjere. No stvarnost je daleko od toga. "Jedna od najvećih zabluda je da niske doze znače nisku opasnost, no kod hormonskih disruptora vrijedi upravo suprotno, mogu djelovati snažno i u minimalnim količinama", kaže Macpherson.

Zabrinjavajuće je i to što kemijsko zagađenje prima tek djelić sredstava koja se ulažu u borbu protiv klimatskih promjena. Iako Macpherson ne zagovara smanjenje klimatskog financiranja, ističe da je krajnje vrijeme za proporcionalnu raspodjelu pažnje.

Ipak, u ovom tjeskobnom scenariju postoji i tračak optimizma. Za razliku od klimatskih promjena, koje zahtijevaju globalne kolektivne napore, rješenja za kemijsko zagađenje mogu doći odozdo, kroz individualne odluke potrošača. Veća potražnja za sigurnijim proizvodima, izbjegavanje plastične ambalaže za hranu, korištenje prirodnijih materijala i pažljiviji odabir kozmetike, sve to može pokrenuti promjenu.

"Ne treba nužno čekati zakonodavne odluke", zaključuje Macpherson. "Svaki pojedinac može pomoći - već i time što će razmisliti čime pere pod i u čemu grije večeru."