Kako je Minecraft spasio jednog vodozemca od izumiranja?

Još prije desetak godina, aksolotl je bio gotovo nepoznata životinja iz dalekog Meksika. Kritično ugroženi vodozemac, čudnog izgleda i nevjerojatne sposobnosti regeneracije, životario je gotovo neprimjetno u muljevitim kanalima nekoć slavnog jezera Xochimilco. Danas, milijuni djece i odraslih diljem svijeta znaju kako izgleda, gdje živi, što voli i – što je najvažnije – da mu treba pomoć.

Aksolotl (lat. Ambystoma mexicanum) je neobična vrsta vodozemca iz porodice ambistoma, porijeklom iz Meksika. Najpoznatiji je po tome što nikad ne prolazi kroz potpunu metamorfozu – ostaje u larvalnom stadiju cijeli život, zadržavajući vanjske škrge i repnu peraju, čak i kad postane spolno zreo. Taj fenomen se zove neotenija.

Salamander koji može regenerirati udove

Tijelo mu je nalik gušteru, preciznije salamanderu, ima vanjske škrge koje izgledaju kao perjanice iza glave, plosnat rep, bočne oči. U divljini su tamni (smeđi ili crnkasti s mrljama), a u zatočeništvu često albino ili bijeli s ružičastim škrgama. Dišu kombinacijom vanjskih škrga, pluća i kože.

Prirodno stanište im je isključivo u jezeru Xochimilco i nekim kanalima u okolici Ciudad de Méxica. Radi se o kritično ugroženoj vrsti, gotovo izumrloj u divljini zbog onečišćenja, gubitka staništa i invazivnih vrsta riba.

Znanstvenicima su izrazito zanimljivi zbog svoje sposobnosti da regeneriraju izgubljene udove, dijelove srca, mozga i leđne moždine. To ih čini predmetom brojnih biomedicinskih istraživanja. U časopisu Nature Communications u lipnju je objavljen rad koji otkriva da enzim CYP26B1 regulira raspodjelu retinoične kiseline (derivat vitamina A), omogućujući pravilnu regeneraciju udova.

Eksperimenti su čak izazvali potpuno ponovno izrastanje cijelog uda. Razumijevanje mehanizama regeneracije (enzim CYP26B1, retinoična kiselina, gen Shox) pruža važne uvide koji se mogu primijeniti na potencijal regenerativne medicine za čovjeka. Imaju veliki genom (otprilike deset puta veći od ljudskog), što je dodatno zanimljivo u istraživanjima regeneracije i genetike.

Također se udomljavaju kao egzotični kućni ljubimci, jer su otporni i fascinantnog izgleda. Dok se aksolotli reproduciraju u laboratorijima i akvarijima, divlja populacija broji samo 50 do 1 000 jedinki. Tim istraživača u Meksiku nedavno je pustio 18 eksperimentalno odgojenih aksolotla u prirodna i umjetna staništa u okolici jezera Xochimilco, pritom prateći njihov razvoj. Svi su preživjeli tijekom 40 dana, a neki su čak dobili na težini, što pokazuje da se mogu prilagoditi i lovu u divljini.

Ovaj pozitivan ishod sugerira da održavanje umjetnih mokrišta (chinampa i drugo) može biti efikasan “plan B” za očuvanje aksolotla, osobito ako se prirodna staništa dalje degradiraju. Ovi rezultati daju nadu da bi povremene reintrodukcije u obnovljena ili umjetna staništa mogle uspjeti.

Kulturna metamorfoza

Možda najneobičniji dio ove priče je kulturna transformacija samog aksolotla. Iz znanstvenog objekta postao je emotivni simbol otpornosti, posebno unutar zajednica koje se identificiraju s njegovom “drugačijom prirodom” – vječnom larvom, bićem koje ne želi (ili ne mora) odrasti.

U queer i neurodivergentnim krugovima, aksolotl se često doživljava kao avatar osobne slobode, nestandardnosti i mogućnosti regeneracije – fizičke, mentalne, identitetske.

Osim znanstvene i kulturne fascinacije, aksolotl je postao i internetska ikona: pojavljuje se u animiranim serijama, inspirirao je likove u Pokémonima, prepoznat je u queer i neurodivergentnim zajednicama kao simbol fluidnog identiteta, liminalnih društvenih grupa i simbol je preživljavanja slabijih.

U Meksiku je pak ova životinjica dobila gotovo identičnu književnu funkciju kao Kafkin kukac. U priči Julia Cortázara iz 1956. aksolotl je u središtu metafizičke priče o identitetu i transformaciji. Njegova vječna “bebi-faza”, osmijeh i čudna simpatičnost učinili su ga savršenim bićem za doba interneta, gdje se njegova priča širi kroz memove, TikTok profile i tetovaže.

Ova nevjerojatna transformacija od lokalnog do globalnog fenomena počela je kada je aksolotl 2021. godine ušao u svijet Minecrafta, globalno popularne videoigre. Tamo je predstavljen kao saveznik igrača u podvodnim avanturama – maleno, veselo stvorenje koje možete spasiti, nositi u kanti, pa čak i uzgajati. U samo nekoliko mjeseci, aksolotl je postao internetska senzacija. Djeca su ga crtala, pratila njegove TikTok profile, molila roditelje da ga nabave kao kućnog ljubimca.

Iza te površinske simpatije, događalo se nešto mnogo važnije. Znanstvenici i zaštitari prirode počeli su primjećivati nagli porast interesa za aksolotla, posebno među mlađim generacijama. Popularnost igre pretočila se u interes za pravu znanost, ekologiju i očuvanje vrsta. Odjednom su edukativni videi o aksolotlovoj sposobnosti regeneracije udova dobivali milijunske preglede. Organizacije koje su desetljećima pokušavale podići svijest o njegovu izumiranju, napokon su dobile pažnju.

Aksolotlom protiv klimatskih promjena

Danas veći broj jedinki živi u zatočeništvu nego u slobodi. Kako bi preživio, aksolotlu ne treba samo akvarij i čista voda – treba mu cijeli ekosustav. Mora postojati živi, zdravi svijet u kojem obitava: jezero, biljke, drugi organizmi. Zbog toga su meksičke vlasti i znanstvenici počeli koristiti popularnost aksolotla kao polugu za obnovu cijelog močvarnog sustava Xochimilco, uključujući tradicionalne metode poljoprivrede (chinampa), uklanjanje invazivnih riba, čišćenje vode i obnovu močvarne vegetacije.

Ti napori donose višestruke koristi: osim što vraćaju dom aksolotlu, pomažu i u borbi protiv klimatskih promjena. Močvare su poznate po sposobnosti pohrane ugljika, regulaciji temperature i zaštiti od poplava – osobito važno u megalopolisu poput Mexico Cityja.

Ova životinja, koja je gotovo nestala u tišini, danas je glasna na svim frontama – znanstvenoj, kulturnoj i digitalnoj. Minecraft nije riješio sve probleme, ali je napravio nešto nevjerojatno: pokrenuo lavinu pažnje, suosjećanja i učenja. Pokazao je kako pop kultura, kada se spoji s edukacijom i ekološkom odgovornošću, može pomoći ne samo jednoj vrsti, nego i cijelom ekosustavu.

U svijetu u kojem često čujemo da su videoigre štetne, priča o aksolotlu i Minecraftu podsjeća nas da digitalni svjetovi mogu biti vrata prema stvarnim, održivim promjenama.