Je li klima ipak pod kontrolom? Prognozirano dugoročno zatopljenje je manje od 2 stupnja!

Novo klimatsko izvješće Svjetske meteorološke organizacije (WMO) izazvalo je brojne dramatične reakcije o “neviđenom zatopljenju”, no iza senzacionalističkih naslova krije se nijansiranija i, u mnogočemu, ohrabrujuća slika. Iako svijet vjerojatno ulazi u fazu privremenog prekoračenja 1,5 °C u odnosu na predindustrijske razine, predviđanja o trajnom zagrijavanju iznad 2 °C, a osobito 2,7 °C, u ovom izvješću, jednostavno ne postoje.

Prema WMO-u, s vrlo visokom vjerojatnošću, čak 86 posto, barem jedna godina do 2029. mogla bi biti toplija od ciljanih 1,5 °C. Ipak, šansa da neka godina premaši prosječnih 2 °C iznosi tek 1 posto. Drugim riječima, da, klima se mijenja, ali ne u pravcu brzog i nepovratnog kolapsa kako to ponekad sugeriraju naslovi.

Znanstvenici su svjesni da je klimatski sustav već značajno promijenjen i da povratka na prijašnje stanje nema. Međutim, upravo su te “male” razlike, hoće li globalni porast biti 1,5 ili 3 stupnja, razlike koje znače život ili izumiranje cijelih ekosustava i regija. Upravo zato nije svejedno što radimo danas i kakvu politiku vodimo.

WMO-ovi podaci ukazuju na to da dosadašnje mjere imaju učinka. Emisije stakleničkih plinova u Europskoj uniji pale su za 32 posto u odnosu na 1990., dok je gospodarstvo nastavilo rasti. Indija rapidno širi obnovljive izvore energije i, unatoč rastu ukupnih emisija, ostaje jedna od zemalja s najnižim emisijama po glavi stanovnika među G20 članicama. Kina, najveći svjetski emiter, prvi put bilježi stagnaciju emisija iz ugljena, dok istovremeno predvodi svijet po instalaciji solarnih kapaciteta. U SAD-u je zakon Inflation Reduction Act pokrenuo investicijski val koji bi mogao rezultirati smanjenjem emisija za do 42 posto do 2030. godine. Brazil je u jednoj godini prepolovio krčenje Amazone, a Južna Afrika kreće s pravednom energetskom tranzicijom.

Ovi trendovi ne znače da je borba završena, ali jasno pokazuju da se stvari kreću,  često brže nego što to medijski narativi prepoznaju. Problem nije u podacima, već u njihovu tumačenju. Privremena odstupanja, poput godine s 1,6 °C zagrijavanja, ne znače da su ciljevi Pariškog sporazuma propali. No, ako se u javnosti stvori dojam da je sve izgubljeno, opasnost leži u pasivnosti i defetizmu.

Istodobno, treba imati na umu globalne nejednakosti. Bogatije zemlje već koriste sofisticirane sustave ranog upozoravanja i ulažu u prilagodbu, dok mnoge siromašnije regije ostaju izložene bez potrebnih resursa.

ključno, WMO-ovo izvješće ne potvrđuje apokaliptične scenarije, nego ističe važnost ubrzanja mjera i jasnoće u komunikaciji. Nema prostora za samozadovoljstvo, ali još manje za odustajanje. Razumijevanje razlike između privremenog prekoračenja i dugoročnog trenda presudno je za održavanje vjerodostojnosti i učinkovitosti klimatskih politika.