Istraživanje: Tanji antarktički led mogao bi pojačati upijanje CO2 u oceanima

Novo istraživanje znanstvenika s University of Plymouth i partnerskih europskih sveučilišta otkriva malo poznat, ali potencijalno važan prirodni mehanizam kojim bi Južni ocean dugoročno mogao pojačati upijanje ugljikova dioksida iz atmosfere. Paradoksalno, ključ leži upravo u topljenju antarktičkog leda, jednom od najvidljivijih simptoma klimatskih promjena.

Kako se ledeni pokrov Istočne Antarktike povlači, sve više planinskih vrhova, ostaje izloženo atmosferi. Upravo ti tamni, goli stjenoviti vrhovi pokazali su se iznenađujuće bogatima željezom, ključnim mikronutrijentom za rast fitoplanktona. Analiza sedimenata iz planina Sør Rondane, u blizini belgijske istraživačke postaje Princess Elisabeth, pokazala je koncentracije biološki dostupnog željeza i do deset puta veće nego što se ranije smatralo.

To željezo ne ostaje na kopnu. Ledeni tokovi i sante leda postupno ga prenose prema obali, gdje ulazi u Južni ocean i potiče cvjetanje fitoplanktona, mikroskopskih organizama koji tijekom fotosinteze vežu CO₂ iz atmosfere. Satelitska opažanja već potvrđuju ponavljajuće "cvjetanje planktona" u obalnim vodama u blizini izlaza ledenjaka, što upućuje na stvarnu biološku važnost tog procesa.

Istraživanje se nadovezuje na raniji rad tima koji je proučavao promjene površine ledenih ploča i način na koji se stijenski materijal oslobađa iz planinskih područja. Kako objašnjava Matt Westoby, Antarktika djeluje kao spor, ali iznimno učinkovit transportni sustav. Sedimenti bogati mikronutrijentima mogu, kroz razdoblja od više tisuća godina, značajno pridonijeti uklanjanju ugljika iz atmosfere.

Ključna je pritom vremenska dimenzija. Modeli kretanja leda pokazuju da željezu izloženom na planinskim vrhovima treba između 10.000 i 100.000 godina da stigne do svih oceana. Riječ je, dakle, o procesu koji ne može ublažiti trenutačne klimatske promjene, ali može utjecati na dugoročnu ravnotežu globalnog ugljikova ciklusa.

Autori upozoravaju da zagrijavanje klime dodatno pojačava taj mehanizam, jer se pojavljuje više izloženih stijena, raste intenzitet trošenja materijala, a ledenjaci i sante učinkovitije raznose hranjive tvari po oceanima. Iako je istraživanje ograničeno na jedno područje Istočne Antarktike, otvara važno pitanje, koliki je kumulativni učinak tih procesa na razini cijelog kontinenta i kako se prirodni sustavi prilagodbe uklapaju u širu sliku klimatskih promjena.