Dvadeset godina ekoloških promjena: Jesmo li bliže rješenju ili rubu?

Dvijetisućite godine doživjeli smo kao prijelaz u "digitalno doba", ali s današnje perspektive, možda je to bio početak novog poglavlja – onog u kojem priroda vraća dugove. Klimatske promjene, iscrpljivanje resursa, gubitak bioraznolikosti i zagađenje okoliša teme su koje više nisu rezerve za znanstvene radove i ekološke udruge. No što se stvarno dogodilo u zadnja dva desetljeća i gdje smo sada?

Globalni kontekst: Smjena energija, ne i mentaliteta

Zadnjih 20 godina globalno su se paralelno odvijala dva procesa: uspon zelenih tehnologija i uporno oslanjanje na fosilna goriva. Obnovljivi izvori energije doživjeli su revoluciju – solarni paneli postali su 90 posto jeftiniji, a vjetroelektrane se nižu i na kopnu i na moru. Električni automobili, koji su 2005. bili eksperiment na marginama, danas su masovno prisutni na cestama.

No unatoč tehnološkim iskoracima, emisije stakleničkih plinova su i dalje visoke. Prema podacima IEA-e, globalne emisije CO2 2024. dosegnule su novi rekord, pogonjene potražnjom u energetici i transportu. Fosilna goriva i dalje čine više od 80 posto svjetske energetske potrošnje.

Paralelno s emisijama, eksplodirala je i proizvodnja plastike, od 250 milijuna tona 2005. do gotovo 500 milijuna tona danas. Velika većina plastike završava u okolišu, a mikroplastika je pronađena u ljudskom mlijeku, krvi, pa čak i mozgu.

Hrvatska: Između zelenih planova i sive stvarnosti

U hrvatskom kontekstu, posljednjih 20 godina donijelo je nekoliko važnih pomaka, ali i propuštenih prilika. Ulaskom u Europsku uniju 2013. Hrvatska je prihvatila brojne okolišne regulative koje su utjecale na kvalitetu zraka, voda i upravljanje otpadom. Kvaliteta zraka u većini hrvatskih gradova danas je znatno bolja nego prije 20 godina, zahvaljujući modernizaciji grijanja i prometne infrastrukture.

Ipak, upravljanje otpadom i dalje je rak-rana. Premda su uvedeni sustavi za odvajanje otpada i reciklažu, stvarna stopa recikliranja kućanskog otpada stagnira na oko 30 posto, znatno ispod EU prosjeka. Projekti poput centra za gospodarenje otpadom Marišćina naišli su na kritike zbog smrada, loše tehnologije i sumnjivih rezultata.

Po pitanju klimatske politike, Hrvatska se obvezala postati klimatski neutralna do 2050., ali provedba mjera je spora. Sektor prometa, primjerice, bilježi porast emisija, a električni automobili čine tek minimalni udio voznog parka. Infrastruktura za punjenje raste, ali neravnomjerno i sporo.

S druge strane, hidroenergija i vjetroelektrane pokrivaju gotovo polovicu domaće potrošnje struje iz obnovljivih izvora, a solarna energija doživljava ubrzanje tek u zadnje tri godine. Hrvatska ima ogroman potencijal za energiju sunca, ali administrativne prepreke i manjak političke hrabrosti usporavali su razvoj.

Šume vode i biološka raznolikost

Kad je riječ o šumama, Hrvatska se ponosi velikim šumskim površinama, ali gospodarenje šumama često izaziva kritike. Legalna sječa je zakonski regulirana, no brojne su prijave o prekomjernoj ili selektivnoj sječi pod krinkom održivog upravljanja.

Vode su posebna priča, Hrvatska ima jedne od najbogatijih izvora pitke vode u Europi, no zagađenja podzemnih voda, posebno nitrati iz poljoprivrede, sve su češća pojava. Također, planovi za privatizaciju vodne infrastrukture izazivali su javne prosvjede.

Bioraznolikost je još jedan sektor u kojem Hrvatska ima bogatstvo – i problem. Parkovi prirode i nacionalni parkovi čuvaju razne vrste, ali izvan tih granica brojni su pritisci: urbanizacija obale, pretjerana gradnja, betonizacija i gubitak staništa.

Obećanja u odnosu na djela

Dva desetljeća nakon što su klimatske promjene postale globalna briga, jasno je da znamo što treba napraviti, ali često to ne činimo. Globalno, tehnologija postoji, znanje je tu, ali prevladavaju kratkoročni interesi. Hrvatska nije iznimka, koraci naprijed vidljivi su, ali tempo je prespor.

Ekološka budućnost ne ovisi samo o velikim međunarodnim konferencijama i klimatskim sporazumima, već o lokalnim odlukama, političkoj volji i svakodnevnim navikama. Sljedećih 20 godina odredit će ne samo stanje planeta, nego i kakav će zrak disati naši unuci.