Dobra vijest: Zacjeljivanje ozonske rupe pomaže Južnom oceanu da apsorbira CO2

Novo istraživanje sugerira da su negativni učinci ozonske rupe na apsorpciju ugljika Južnog oceana reverzibilni, ali samo ako se emisije stakleničkih plinova brzo smanje.

Studija , koju je vodilo Sveučilište East Anglia, otkriva da će se, kako se ozonska rupa smanjuje, njezin utjecaj na apsorpciju ugljika u oceanima Južnog oceana smanjivati, dok će se utjecaj emisija stakleničkih plinova povećavati. 

U odnosu na svoju površinu, Južni ocean apsorbira nerazmjerno veliku količinu CO2, što smanjuje radijacijske učinke ugljika u atmosferi i snažno ublažava klimatske promjene uzrokovane ljudskim djelovanjem. Stoga je važno znati koliko će ugljika apsorbirati i što kontrolira tu apsorpciju ugljika. 

Znanstvenici s UEA-e i Nacionalnog centra za atmosferske znanosti (NCAS) u Velikoj Britaniji proučavali su relativnu ulogu ozona i emisija stakleničkih plinova u kontroli cirkulacije Južnog oceana oko Antarktike, usredotočujući se na to kako bi to utjecalo na apsorpciju ugljika. Zanimalo ih je kako se količina atmosferskog ugljika koju je apsorbirao Južni ocean promijenila u 20. stoljeću i kako će se promijeniti tijekom 21. stoljeća. Njihovi nalazi objavljeni su u petak u časopisu Science Advances .

„Zanimljiv i nadahnjujući vrhunac ovog rada jest da su učinci oštećenja ozonske rupe uzrokovanih ljudskim djelovanjem na vjetrove, cirkulaciju i unos ugljika u Južnom oceanu reverzibilni, ali samo u scenariju nižih emisija stakleničkih plinova“, rekla je glavna autorica dr. Tereza Jarníková iz Centra Tyndall za istraživanje klimatskih promjena i Škole za znanosti o okolišu na UEA.

Južni ocean apsorbira mnogo atmosferskog ugljika zbog svoje jedinstvene cirkulacije i svojstava. Vjetrovi su se pojačali u posljednjim desetljećima zbog gubitka stratosferskog ozona, što smanjuje unos CO2. Međutim, studija pokazuje da bi se ovaj fenomen mogao preokrenuti kako se ozonska rupa oporavlja. Istovremeno, povećanje emisija stakleničkih plinova moglo bi dovesti i do jačih vjetrova, pa je neizvjesno kako će se cirkulacija Južnog oceana ponašati u budućnosti, a time i koliko će ugljika ovaj ocean apsorbirati.

Tim je koristio model Zemljinog sustava (UKESM1) kako bi simulirao tri seta ozonskih uvjeta za razdoblje od 1950. do 2100.: svijet u kojem se ozonska rupa nikada nije otvorila; realističan svijet u kojem se ozonska rupa otvorila, ali je počela zacjeljivati ​​nakon usvajanja Montrealskog protokola iz 1987. kojim su zabranjene tvari koje oštećuju ozonski omotač i svijet u kojem je ozonska rupa ostala na svojoj veličini iz 1987. tijekom cijelog 21. stoljeća. Također su simulirali dva buduća scenarija stakleničkih plinova: scenarij niskih emisija i scenarij visokih emisija, a zatim izračunali kako se glavne fizičke značajke oceana mijenjaju tijekom 150 simuliranih godina, kao i kako se količina ugljika koju ocean apsorbira mijenja kao odgovor na te fizičke promjene.